Miroslav S. Mađer, Daleki vlak, DHK, Zagreb, 2008.

Čovjek s osamdeset godina na leđima. To je Miroslav S. Mađer, pjesnik iz ove knjige. Potrebno je to naglasiti, jer duh mu je kao u pedesetogodišnjaka. Zaigran, stvaralački, odan skitnjama.

Zbirka nije uobičajeno podijeljena u cikluse, pjesme se nižu jedna za drugom kao vagoni u vlaku. A taj vlak ide, ne zaustavlja se, »Negdje juri samo s pticama i zvijezdama« (Daleki vlak). Ovom pjesmom s kraja zbirke uistinu su protkani svi drugi stihovi u knjizi. To počinje upitom »Zar sam kao taj stari hram / kao sa svim drugim što je / u vjeri života?« (Stari hram). Iako se nastavlja pitati govoreći »I zašto sam u tom hramu / sam / kao prosjak kraj truloga plota«, nema u njegovim pjesmama crnine kao što bi se dalo naslutiti. One se pitaju o još mnogočemu, ali općenito gledajući ostavljaju u čitatelju dojam nade.

Naizgled crni stihovi rasplinjuju se u drugima svjetlima i tvore književnost koju možemo s pravom nazvati dobrom. Ona se nalazi u temeljima neprolazne književnosti bez obzira što nadobudni odmahuju rukom igrajući se bezrazložno pokusima. Pjesnik se nije zaboravio diviti iako je to neuputno kako kaže u pjesmi Divljenje je nesuvremeno. Zbog toga su njegove misli stube u obzorje, njegove su obećane zore, budi ga pamtivijek nespokoja, a budi ga i sva njegova unutrašnjost (Ono suvišno od ljubavi). Kako da se onda čovjek ne moli i bude smjeran, kako kaže u nekoliko svojih pjesama?

Miroslava S. Mađera isplati se čitati. Nije u sebi ugušio dječaka koji otvorenih očiju i hrabra srca stoji pred svijetom što se stere u njegovu vidokrugu. Ne umišlja si da stvara neke velike, zakučaste stvari, on tek gleda i zapaža. Nije stoga čudno da ga drugi doživljavaju »legendom« i upućuju mu smiješak u životnom prolazu.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 10. svibnja 2010., 13.15 – 13.45