Sonja Manojlović, Čovječica, Meandar, Zagreb, 2005.

Suvremeno vrijeme, između ostaloga, obdarilo nas je i feminizmom. Kliče se ženskoj ravnopravnosti. Zbog tog dara može nam se učiniti da je ova zbirka pjesama Sonje Manojlović na tome tragu. No, stvarnost je nešto drukčija. Pjesnikinja govori o dostojanstvu žene, njezinom snalaženju u ovakvom svijetu, ali i snalaženju čovjeka, odnosno ljudskog roda.

Svijet u ovoj zbirci izgleda razbijen, unakažen, moglo bi se čak reći surov. Međutim, takav ne smije ostati. Potrebno ga je ponovno postaviti na svoje noge, spojiti, učiniti cjelinom. A u tome nam pomažu naša sjećanja. Dobro je izvući ih iz zaborava, kao iz nekakvog zanimljivog starog ormara te po njima, dobrodošlim crtežima, ponovno graditi naš svijet za svakodnevno obitavanje. Nije to lako. Počesto nas je strah, lutamo, suočavamo se s tamom. Izlaz postoji. Nalazi se u svjetlosti, našoj nutrini. Potrebno ga je samo probuditi i povjerovati mu. ... Pozatvaraš prozore i knjige, / i ravno, kroz svakog / koga sretneš, / sa svjetlosnom uzicom u ruci, / dalje, sve dalje... (Kakvo je tvoje Ne)

Recimo još da je stil pjesama moderan. Slobodni stihovi, tema koja govori o razlomljenosti svijeta, hermetizam. Njime pjesnikinja gradi svijet koji izmiče svrstavanju u tzv. modernost i tzv. tradiciju. Ipak, bliža je modernosti. Moglo bi se reći: u današnjem svijetu sjeća se stvari iz svoje tradicije koju ne bi trebalo tako olako rušiti. Mudar je to poziv i jedini način ostati nauzgor.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 27. kolovoza 2007., 21.00 – 21.45