Jakša Fiamengo, Ovjera beskraja, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

Ima jedan čovjek koji u ovo suvremeno vrijeme pjesništvu daje dostojanstvo, ali to čini i estradi. Zove se Jakša Fiamengo. Njegove pjesme mnogi čitaju, dok ih je još više njih čulo. Okrenut Sredozemlju vješto tka suglasje zvuka, slike i misli. Voli svoj zavičaj i voli povezanost s čitavim svijetom.

U ovoj zbirci Fiamengo je skupio 70-ak pjesama i svrstao ih u šest ciklusa. Počevši s morem, kao svojim neprestanim polazištem, usredotočuje se na stvari i činjenice, slike i pojave, treperavost i jasnoću, mekoću i svjetlost. Otvorio je sva svoja čula i prenosi nam ono što doživljava. Ima što reći i zbog toga je shvatljiv, iako u isto vrijeme upućuje i spušta se u dubinu onoga o čemu govori. Nastavlja dobru hrvatsku književnu tradiciju i stvara djela koja ne će lagano pasti u povijesni zaborav.

Iz čitave zbirke izdvojio bih govor o svjetlosti. Za Fiamenga ona daje život, upućuje nas prema ljepoti, čini nas drukčijima. Nije to samo svjetlost koja nam dolazi s mora, svjetlost je to podneblja koja se ogleda i u crkvama, ljetnikovcima, lijepim građevinama. Odiše takav govor povjerenjem u kulturu stvaranu kroz tisućljeća i koja i dalje ima i te kako što reći ljudskom naraštaju. Vremenitost, uljudba, duhovnost, umjetnost, ljepota..., njezine su bitne značajke.

Jakša Fiamengo ovom zbirkom pjesama ponovno potvrđuje da nije slučajno u vrhu hrvatskog pjesništva koje se bavi sredozemnim temama. Njegovi stihovi osvajaju životnom radošću, na užas onih koji se bave pomodnom književnošću i zapljuskuju nas nepotrebnim crnilom. Uzmimo njegove knjige u ruke i čitajmo ih.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 3. rujna 2007., 21.00 – 21.45