Zdravko Tomac, Obraćenje, Nominativ, Zagreb, 2008.

Ime Zdravka Tomca dugo je poznato širokoj javnosti. Isto tako dugo se nakon spomena njegova imena odmahivalo rukom uz riječi: Komunjara. A sada?

Na jednom mjestu u knjizi Tomac kaže da mu je otac bio orguljaš u mjesnoj crkvi. Slijedio ga je, družio se često sa svećenikom koji mu je čak bio i kum. Sjeća se njegova odlaska u tamnicu na desetak godina i svog prosvjeda zbog čega se to događa dobrom čovjeku. U petnaestoj godini, pak, doživljuje kliničku smrt iskustveno spoznajući da postoji i onostranost. Međutim, sve mu ovo nije bilo dovoljno da ostane na putu vjernika. Nije spoznao Boga i nastavio ga je tražiti. To ga je odvelo u komunističke vode.

Zbog čega se sve ovo dogodilo ovako kako se dogodilo? Tomac o tome naširoko razglaba. Ne pravda se, nego samo razlaže dionice svoga životnog puta i to knjizi daje oznaku iskrenosti i ozbiljnosti. Bio je potreban još jedan šok da bi konačno prepoznao Boga i priznao si svoj povratak k njemu, onaj svjesni, iako mu je i prije pripadao. U 69. godini života ponovno doživljava »onostranost«. Konačno mu je sve jasno i nastoji na pravi način iskoristiti vrijeme koje mu je još preostalo na ovoj zemlji.

Iako je većim dijelom knjiga osobna ispovijed, ona je ujedno i odgovor političara, preobraćenog komuniste, na poteškoće koje su nas trale u ovo suvremeno vrijeme. Pa se pita koliko je kriv za grijehe Jakova Blaževića, Ivice Račana, širenje bezboštva Miroslava Krleže, Schopenhauera, Nietzschea... Ove naše gleda u drukčijem svjetlu nego što smo to navikli. Kod Blaževića i Krleže pronalazi čak i nacionalizam, kao i kod Račana. Vrijedi zastati nad takvim njegovim razmišljanjima.

Tomac neprestano govori o mistici, vjerskom životu, obraćenju srca i uma. Međutim, poučeni vjernik imat će nešto pročišćenije stavove nego on. Pisac očito još putuje svoj put i zanimljiv nam je na njemu, kako duhovno tako i publicistički. Ovo mu je do sada najbolja takva knjiga. Ne znam hoće li uspjeti napisati onu posljednju, posve pročišćenu, kad još više duhovno sazrije, ali znam da je napravio silno djelo i da će mu Bog na tome biti zahvalan. Komunisti su odjedanput dobili zrcalo iz svojih redova za progledavanje bez da ga mogu tako lako unaprijed odbaciti riječima da je to neprijateljska promidžba. Hoće li ga htjeti uporabiti?

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 15. ožujka 2010., 13.15 – 13.45