AA. VV., Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine, Glas Koncila, Zagreb, 2013.

Kakva nam je zapravo povijest? Onakva kakvom su nam je crtali 45 godina do svoga neslavnog odlaska ili onakva kakvom je pamti narod na kojega su se neprestano pozivali? Jamačno ovo posljednje. Iz takve vjere puka Božjega niknule su dvije knjige o kojima će se još dugo govoriti, a sprema se i treća. Ne odbacujemo ni mnoge druge, ali u ovim dvjema knjigama sabrane su sve silnice koje su nas vodile ili koje su nas tukle kroz ovo vrijeme. Prva je ona don Ante Bakovića, Hrvatski martirologij XX. stoljeća. Ona koja se sprema govorit će pobliže o naravi mučeništva. Pred nama je danas ona koja se dotiče zločinačke komunističke ideologije, naših žrtava i naših mučenika iz njezina vremena. Radovi su to s međunarodnog znanstvenog skupa što bi održan u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012.

Imah čast sudjelovati u pripremi i u odvijanju ovoga skupa. Međutim, kad sam uvečer u središnjem Dnevniku HRT-a gledao izvješće o njemu ni sam nisam mogao shvatiti o čemu se zapravo radi. Trajalo je negdje oko minutu. Ipak, i to je bio znak da je skup uspio jer ga jednostavno nisu mogli prešutjeti iako su htjeli. Naslanjalo se to na ponašanje neokomunističke hrvatske vlasti i društvenih ustanova. Unatoč svemu takvo ozračje nije smetalo Hrvatskom institutu za povijest i Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar« da budu suorganizatori ovoga skupa. Zbog toga im veliko hvala jer su se pokazali odgovornima u odgovorna vremena.

Pogrješno je ako iz ovih riječi zaključujemo da je skup bio polemičan. Ne, on je bio okrenut žrtvi, mučeništvu, a ne počinitelju. Ona uvodna izlaganja o stradanju u Hrvatskoj i BiH bila su upravo to, uvodna, iako su vrlo kvalitetna. Nije se sve dogodilo negdje u zrakopraznom prostoru i vremenu, dogodilo se u stvarnim područjima i stvarnim ljudima. Daleko je to od političke korektnosti kojom nas danas nastoje prevesti žedne preko vode pa govore da je svaka žrtva samo žrtva. Naravno, ali uvijek postoji onaj tko je napadao i onaj tko se branio. U našem slučaju na jednoj je strani bilo komunističko bezboštvo, na drugoj vjera u Boga i ljubav prema domovini. Pa su padale žrtve i rađali se mučenici.

Drugi sržni dio ove knjige jest govor o stradanjima u nad/biskupijama i redovničkim zajednicama, podrazumijeva se, čitave Crkve u Hrvata. Za onaj prvi netko možda može reći da dotični pretjeruju, da su povijesne silnice..., ali ovdje je sve drukčije. Ime, prezime žrtve, skupina koja je to počinila, nekada i sami izvršitelj. Sve provjerljivo i sve tako krvavo. Nije ubijen jedan čovjek, iako je i to previše, nego na desetke i stotine tisuća njih. Istina, takav govor nije u prvom planu nego se to da iščitati dok se govori o stradanju osoba iz crkvene hijerarhije. I svaki je hrvatski kraj bio jednako pogođen, kako Istra, tako Zagorje, Slavonija, Hercegovina, Dalmacija, Bosna, Srijem, Bačka, Boka kotorska... Iz mržnje prema vjeri, politički razlozi bili su na drugom mjestu, komunistička je ideologija stvarala mučenike. Danas ta ista ideologija nastoji zatrti tragove svoga zločina. Zbog toga su u župi Sinac, mjesto Tupale, bagerima nasrnuli na masovnu grobnicu koja je iznad sebe imala natpis tko je tu pokopan. Sve su natovarili na kamion, istresli u rupu na groblju u Otočcu i iznad stavili natpis N. N. Svaki je komentar suvišan.

Nije čudno da su još u komunističko vrijeme započeli postupci mučeništva, kao onaj bl. Alojzija Stepinca, za pojedine kandidate. Padom komunizma sve se donekle rascvjetalo. Trebat će, naime, još zavrnuti rukave i shvatiti da je mučeništvo ustvari ono najvrjednije što posjeduje Crkva na pojedinom području. Ono hrani vjeru u Boga, jača je, čovjeku otvara oči za dubinske stvari. Govori o svemu tome poglavlje u zborniku koje obrađuje plodove i naume postojećih postulatura i vicepostulatura za proglašenje mučeništva. Nažalost, nije veliko. No, već se da primijetiti da napori na posvješćivanju važnosti mučeništva daju svoje plodove. Određeni se raspituju i polako pokreću postupke mučeništva za svoje članove.

Ništa očito ne pada s neba, poznata stvar. Na sažet način izrazio je to kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup, u svom pozdravnom govoru na ovom međunarodnom skupu. »Drago mi je što mogu ovdje pred svima odati priznanje mons. Mili Bogoviću, biskupu gospićko-senjskom, za uporno nastojanje da se oživotvori ta inicijativa. No, valja reći da to na neki način i pripada biskupu Crkve hrvatskih mučenika, koji sada mora nastaviti svoje djelo, jer ima misiju ne samo u Crkvi nego i u hrvatskom narodu da o tome govori i da to promiče. Zbog toga je HBK, u zajedništvu s BK BiH, osnovala posebnu Komisiju za hrvatski martirologij. Ta komisija nema namjeru zamijeniti ulogu državnih tijela ili nadomjestiti ono što treba učiniti država. Naprotiv, kao građani očekujemo i tražimo potporu države za tu samostalnu instituciju koja će svoj posao obavljati na način primjeren Crkvi.« (str. 16.)

Nisam baš uvjeren da će država s obje strane granice još u dogledno vrijeme čuti ovaj poziv, ali sam uvjeren da biskup Bogović ne će stati. Započeo je djelo koje nas zaista suočava s prošlošću, ali ne na način kako to naglašavaju u današnjem hrvatskom društvu i za to ubiru ogroman novac. Netko može prigovoriti da je mučenika bilo i u druga vremena, dovoljno se prisjetiti samo onih za vrijeme turske okupacije. I imat će napola pravo. Zaista ih je bilo i ovime oni nisu odbačeni. Počelo se od komunističkog vremena zbog toga što je bilo tako »plodno« i zbog toga što nam je najbliže. Namjera je odavde se širiti dalje, što će jasnije reći ona knjiga koju smo spomenuli na početku.

I na skupu je bilo i u zborniku su doneseni neki pozdravni govori. Zbog kratkoće prostora samo ćemo ih spomenuti. Što je važno, nisu bili oni uobičajeni, isprazni, protokolarni. Bili su to govori koji su nam nastojali zaista nešto reći. Mons. dr. Marin Srakić, kao predsjednik, govorio je u ime HBK, a mons. dr. Tomo Vukšić, pak, u ime BK BiH. Kardinal Josip Bozanić govorio je kao zagrebački nadbiskup. Mons. dr. Nikola Eterović progovorio je kao glavni tajnik Sinode biskupa. Lojze Peterle, obratio se u ulozi člana Europskog parlamenta. Dr. Andrija Hebrang govorio je kao predsjednik Upravnog vijeća Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata. (U međuvremenu sadašnja neokomunistička hrvatska vlast dokinula je ovaj ured.) Dr. Jasna Turkalj, kao ravnateljica, obratila se u ime suorganizatora Hrvatskog instituta za povijest, a prof. dr. Vlado Šakić, kao ravnatelj, obratio se u ime drugog suorganizatora Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«. Eminentna imena, eminentan skup. Povijest će zapamtiti tko je došao, a tko ne.

Danas je iz svega ovoga rada između ostaloga proizišlo to da je spomenuta Komisija počela s popisivanjem najprije katoličkih žrtava, a poslije će između njih izdvojiti one koje drži mučenicima i predložiti ih kao kandidate za oltar. Gotovo po svim biskupijama, uskoro i po svim župama, Crkve u Hrvata već djeluju povjerenici Komisije i obavljaju ovaj rad. Velik je to pothvat i neka urodi samo jednim proglašenim mučenikom, a bit će ih više, ispunio je svoje poslanje. Nadam se da će sve ovo još bolje prepoznati oni mediji koji se nazivaju katoličkima ili tome naginju. Neki kao da još spavaju, a vrijeme buđenje ne samo da je došlo nego je i prošlo.

Kakav bi to bio ozbiljan skup kad ne bi urodio ozbiljnim zaključcima. Ovdje u zborniku doneseni su u poglavlju nazvanom Dodatak. Od onoga što je u njima pribilježeno i čega se do sada nismo dotakli u ovome govoru o zborniku izdvojio bih sljedeće. »1. Predlažemo da svaka biskupija na svome području odredi Dan mučenika i način proslave toga dana. 2. Pozivamo državne vlasti u HR te BiH da što prije dovrše cjelovit popis žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća tako da se onemoguće manipulacije žrtvama. 3. Pozivamo državne vlasti u HR te BiH da odlučnije djeluju u osudi zločinačke komunističke ideologije te promiču demokraciju i slobodu svake osobe.« (str. 665.) Izgleda sve jasno, na dotičnima je poslušati ovaj vapaj. Biskupije će očito ispuniti svoj dio zadatka na radost puka Božjega.

Zbog svoga sudjelovanja u svemu ovome naravno da nisam mogao o tom radu progovoriti na uobičajeni, »odmaknuti« način. Nastojao sam iznijeti bit. No, to me ne sprječava uočiti da je zbornik tehnički dotjeran, na visini. Najveća zahvala tu ide izvršnom uredniku Mati Rupiću. Naravno, hvala i svima ostalima koji su sudjelovali u postupku priprave i tiska ovoga zbornika.

Znam da sam se tek dotakao tako važnih tema koje je iznjedrio ovaj zbornik. One drukčije izgledaju kad ih se prosuđuje s motrišta mučeništva. Nabrojimo kratke barem neke te teme: narav komunizma, kako su počela zla, Bleiburg, Križni put, Jasenovac, poratne osvete. Veličina mučeništva tjera nas da tu uočimo bit i da se pritom ne napajamo mržnjom. Mučeništvo je uvijek bilo i uvijek će biti ljubav, ma koliko to izgledalo protuslovno. Hrvatski puk, jer vjeruje, to zna. Zbog toga je uostalom ove godine u Vukovaru išao svojim putem, njih preko 100.000, a odnarođeni političari, u skupini od njih stotinjak, svojim. Associated press za one prve reče da su nacionalisti i to proširi svijetom. Jesu li i jesmo li zbog ovoga svoga rada? Ma, dajte!

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Sarajevo, 27. studenoga 2013.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 17. studenoga 2013.; hrsvijet.net, 30. studenoga 2013.; Predstavljanje, Travnik, 20. studenoga 2014.; Stopama pobijenih, VIII., 1 (14), Široki Brijeg, 2015., str. 57. – 59.