Dubravka Vidak – Stjepan Šešelj, Na izvoru Duhovne Hrvatske, HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2013.

Kažu da je prvih deset godina hrvatske države bilo deset mračnih godina. Ne misli se na teškoće, nego na ono što su nam te godine donijele. A tada smo se obranili, nismo se zaduživali, ponovno smo počeli obnavljati veze s onima koji se nisu smjeli vraćati, govorili smo o hrvatskoj književnosti stvaranoj na svim kontinentima. Međutim, oni se ponovno vratiše početkom ovoga tisućljeća i doniješe nam, kažu, svjetlo. Sve nabrojano došlo je pod znak pitanja. Glasoviti Ormar D počeo je opet otvarati svoja vrata.

Ovo su smjernice u kojima se krećemo i na kojima je nastala ova knjiga. Demokracija i komunizam, mi i oni, vjera i bezboštvo, tko ima pravo? Doneseni tekstovi jasno o svemu progovaraju. Bez zadrške, bez računanja, bez lažnog mirotvorstva, bez straha od politički korektnog govora, onako kako se ponaša u razvijenim demokratskim zemljama. Mainstream medijima, kako ih vole nazivati, to se ne sviđa. Ali ovo štivo i nije pisano za njih već za hrvatskog čovjeka u svakidašnjici njegove borbe za dušu i za kruh svagdanji. Ima li tu neke crnine kako oni vole govoriti? Ne bih rekao.

Polazište za nastanak knjige jest rad Sekcije Društva hrvatskih književnika (i Hrvatskog centra P.E.N-a) za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Logično je da se nakon toga progovori bliže o toj samoj književnosti jer nije ona čardak ni na nebu ni na zemlji. I kao završetak, ustvari opsegom najveći dio, dolazi korespondencija s hrvatskim piscima iz iseljeništva. Za lakše snalaženje tu je i kazalo imena. Sve naizgled prirodno, jednostavno, ali kad čovjek začeprka ispod površine nailazi na mnoštvo ne samo umjetničkih pravaca, nego poglavito na mnoštvo ljudskih sudbina. Upoznajemo one za koje su nam govorili da su neprijateljski elementi, one zbog kojih su nas sudili, one na koje su nam zabranjivali i misliti. Nažalost vremena su ponovno nekako slična pa nam je ova knjiga itekako potrebna.

»Radilo se o obnovi članstva Vinku Nikoliću i Antunu Nizeteu, koje, kako smo i u prijedlogu DHK tvrdili, nikada nije ni prestalo, te primanje u članstvo Hrvoslava Bana, Ernesta Bauera, Vinka Grubišića, Ante Kadića, Rajmunda Kuparea, Lucijana Kordića, Hrvoja Lorkovića (Roka Remetića), Borisa Marune, Joze Mršića, Bogdana Radice, Mirka Vidovića i Jure Prpića. Kasnije i niza drugih hrvatskih književnika iz iseljeništva. Tako je počelo i dobar glas se širio po zagraničnoj Hrvatskoj, od Gradišća, austrijskoga, madžarskog, slovačkog i moravskog, talijanskoga Molisea, od kosovskog-albanskoga Janjeva i rumunjske Keče do Švicarske i do Švedske, jedne i druge Amerike, Australije i Novoga Zelanda i juga Afrike. Također, i u predjelima koje komunisti prepustiše Srbiji i Crnoj Gori, u istočnom dijelu Srijema, Bačke i Banata i u Boki kotorskoj. To su domovinski dijelovi Hrvatske, koji nisu nastali iseljavanjem u srpska ili crnogorska područja, već odsijecanjem od Hrvatske i pripojenjem tim državama, te i danas spadaju u krug hrvatskih zemalja. Naravno, u tom krugu nalaze se i hrvatske zemlje Hercegovina i Bosna.« (str. 7.) Ovaj poduži navod ustvari je srž čitavog govora autora i našeg govora. Nije ovo knjiga o kojoj možemo nešto progovoriti i baciti je u kut. Ovo je knjiga o kojoj se razmišlja. Što smo učinili i što činimo da konačno budemo jedno? Puštamo li da sve ide niz vodu pa umjesto o hrvatskom govorimo o našem jeziku? Ili drukčije rečeno, koja su naša polazišta? Mislim da nije teško odgovoriti koja su polazišta onih što govore o deset prvih mračnih godina. Njima je jugoslavenstvo bilo sunce koje nas je grijalo. I htjeli bi da ponovno grane. Hoćemo li to dopustiti? Nemojmo na sve odmahivati rukom, nosi jugoslavenstvo danas i druga imena, ali to ne znači da mu je bit drukčija.

Osim književnika i država se bila počela brinuti za svoje sugrađane rasute diljem svijeta te je ustrojila Ministarstvo iseljeništva. Međutim, Hrvatski državni sabor ukinuo ga je već 8. rujna 1992. Započele su igre i igrice. Nekima, ne samo u hrvatskom narodu, nije odgovaralo da se ponovno skupimo kao biće. Ne zaboravimo, po ozbiljnim računicama u iseljeništvu nas je oko 4 milijuna, kao u domovini. Domovinski rat pokazao je kakvu snagu predstavljamo kad smo zajedno. Zbog toga nas tuku do dana današnjega, ne samo na političkom nego i na književnom polju što nas sada posebno zanima. Snage protivne demokraciji navalile su na nas iz svih oružja jer je hrvatski primjer bio zarazan za potlačene narode u Europi. Odvelo bi nas daleko da sada o tome razglabamo.

Ipak, moramo spomenuti barem neke ličnosti iz toga razdoblja. Tu je zacijelo neizostavni George Soros. Ogromnim iznosima novca uništavao je demokraciju u tek stvorenoj hrvatskoj državi. Mediji su nicali na sve strane kao gljive poslije kiše. Pomagani su oni pisci koji su mogli bolje pljunuti na svoju državu i svoju domovinu. Još 1991. pokrenuta je međunarodna hrvatska intelektualna inicijativa koja je išla za tim da predsjednik Tuđman podnese ostavku. Svemu je obol dao i hrvatski PEN svojom Praškom deklaracijom 1994. U jeku rata zaželjeli se dotični obnavljati kulturne veze s napadačem. Trabunjali su o civilizacijskim dosezima. Uz njih je, dakako, bio i Predrag Matvejević, čovjek koji se sklonio dok mu je domovina, ako je uopće priznaje, krvarila, a onda se vratio i nastavio tamo gdje je stao, širenju bratstva i jedinstva. Neki ga zbog svega i tužiše, dobiše sudski pravorijek zbog klevete, ali dotični je i dalje uvaženi, i ne znam kakav još, hrvatski intelektualac. Ovo samo zbog toga da znamo gdje se još nalazimo.

Ali vratimo se ponovo glasovitom Ormaru D u NSK-u. Punio se od 1945. do 1989., a punili su ga pisci koji su uspjeli sačuvati glavu kad je komunizam stao preodgajati hrvatski narod. Na graničnim prijelazima, među poštanskim pošiljkama... milicija i tajne službe plijenili su nepoćudno štivo i predavale ga službenicima državne sigurnosti koji su bdjeli nad ormarom. Čitanje nije bilo dopušteno, osim za rasne komuniste, ali opet probrane. Danas taj ormar postoji na drukčiji način. Ne podupire se tiskanje onih knjiga koje nisu po ćudi neokomunističke vlasti, ne govori se o njima, ne otkupljuje ih se i zatire na stotine drugih načina. Borba polazišta i dalje traje. Nadajmo se da ne će dugo.

Proganjana, uhićivana i ubijana, hrvatska je kultura ipak obavila svoj časni posao hrvatske borbe za neovisnost i život u punini. Dokumenti doneseni u knjizi to bjelodano dokazuju. Domovinsku i iseljenu Hrvatsku ništa nije moglo udaljiti jednu od druge. Stjepan Šešelj, kao istaknuti književnik, bio je uistinu pogodna osoba za vođenje Sekcije. Pamtio je sastanak u prostorijama DKH 28. veljače 1989. kad je konačno prekinuta tzv. hrvatska šutnja. Trolist koji napisa Bijelu knjigu (Stipe Šuvar – Goran Babić – Pero Kvesić) bi otpuhnut s pozornice. Došla su nova vremena. Tako se bolno zrcale u pismima nastalima za vrijeme rada Sekcije. Naši nam dolaze. Hrvatska uskrsava. Mi dolazimo našima. Duhovna Hrvatska živi na svjetlu dana. Da je samo zbog ove misli uređena ova knjiga, bilo bi dosta. Ali nije. Mnoštvo je tu poruka koje nam razjašnjavaju ne samo prošla, nego i sadašnja vremena. Zbog toga je polako čitajmo i zaključujmo što nam je činiti.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Mostar, 24. travnja 2013.; hrsvijet.net, 25. travnja 2013.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 3. lipnja 2013.; Hrvatsko slovo, Zagreb, 14. veljače 2014., str. 22.; Stolačko kulturno proljeće, XIII., Stolac, Matica hrvatska, 2015., str. 195. – 197.