Ante Beljo, Uz 75. obljetnicu Bleiburške tragedije 1945. – 2020., HŽD, Zagreb, 2020.
Događaji koji su počeli na Bleiburgu i koji su nastavili teći od sjevera do krajnjeg juga nesretne Jugoslavije mogu se nazvati ne samo tragedijom, nego i genocidom. Pokušalo se uništiti jedan narod, izbrisati ga iz povijesti zbog žeđi za tuđim ozemljem i zbog geopolitičkih igara.
Uz 75. obljetnicu svega toga Ante Beljo je objelodanio svoje sabrane članke koje je objavljivao u Hrvatskom tjedniku kroz godinu dana. Mislio je napraviti samo nekoliko njih, ali zbog važnosti događaja prevagnula je druga namisao. Naizgled iznenađuje da se i u ostalim tiskovinama nije nešto slično odvijalo u isto vrijeme. No, iznenađenje prestaje kada shvatimo u čijim su rukama te tiskovine, odnosno kada si posvijestimo činjenicu da smo medijski okupirani.
Spiralu zla Beljo je obradio slijedeći ratni put 8. dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Kasnije je taj korpus pretvoren u 4. jugoslavensku armiju. Iako je naizgled bio popunjen Hrvatima, ustvari je bio popunjen njihovim neprijateljima. Strah za goli život i zaluđenost mračnim komunističkim namislima učinili su svoje. Tako se i moglo dogoditi da se oficiri 11. dalmatinske brigade vraćaju pjevajući na večeru nakon još jednoga pokolja Hrvata. (str. 144.)
Zlo odnarođenosti naročito je u hrvatskom narodu cvjetalo kroz pripadništvo zloglasnoj Orjuni. S pravom je Beljo ovu zbirku članaka započeo tom tematikom. Odmah je u naslovu istakao da su sinovi Orjune iz Šibenika i Splita iskazivali vjernost đeneralu Draži i popu Đujiću, dvojici ratnih zločinaca. Međutim, nakon što je Srbija rehabilitirala Dražu Mihajlovića i četnike, ovodobna hrvatska vlast je to prešutno prihvatila. Dotični su tijekom 1942. napravili masovne i genocidne zločine nad nesrpskim pučanstvom, nakon što je izbjeglička jugoslavenska vlada u Londonu 7. prosinca 1941. Dražu Mihajlovića, pukovnika bivše jugoslavenske vojske, unaprijedila u čin generala, da bi ga u siječnju 1942. imenovala za ministra vojske. (str. 14.)
Nisu četnici štedjeli ni zarobljene partizane i Židove. Nemilice su ih ubijali, često uz pomoć Talijana. (str. 32.) Ipak to nije smetalo da krajem 1944. svi četnici koji su htjeli prijeđu u partizane i nastave se boriti za njihove probitke.
Nama Hrvatima od svih tih likova zacijelo je najzanimljiviji Đuro Vilović. Nekadašnji katolički svećenik bio je ključna osoba u četničkoj vrhovnoj komandi Draže Mihajlovića, zajedno sa zloglasnim Stevanom Moljevićem, tvorcem spisa Homogena Srbija, plana za istrebljivanje sa zacrtanih područja svih koji nisu Srbi. Unatoč tomu što je ostao do kraja vjeran četničkom pokretu Vilović nije bio osuđen na smrt po kratkom postupku, kako su to jugokomunisti obično činili. Dobio je 7 godina tamnice i mirno umro u Bjelovaru 1958.
Beljo je svratio pozornost i na djelovanje Srpske pravoslavne Crkve (SPC-a), posebno na onaj poznati Valerijanov memorandum kojim je ona hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi pripisala genocidne postupke i namjere, iako je sve to bilo daleko od istine. U tom svjetlu spomenut je posebno episkop Nikolaj Velimirović kao ideolog velikosrpstva nacističkog predznaka i današnji svetac SPC-a. (str. 98.)
Naročitu važnost ovoga Beljina djela predstavlja preslik dijela dokumenata iz britanskih arhiva donesen u Dodatcima. Bjelodano je, dakle, da pisac ne izmišlja, nego na temelju dokumenata donosi zaključke. A tko može neka ih pobije.
Kolikogod pripadnici totalitarne jugokomunističke namisli i njihovi pomagači nastojali šutjeti o temi Bleiburga, o tomu će se neprestano govoriti. Ljudske kosti zločinački razbacane po jamama, rovovima, rudnicima... zovu da ih se otkopa i dostojno pokopa. Beljo ponovno ukazuje na to i hvala mu na ovom djelu koje otvara oči i podučava.
Miljenko Stpojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 7. listopada 2020.; hrsvijet.net, 8. listopada 2020.