Print Friendly, PDF & Email

Antonio Socci, Rat protiv Isusa, Naklada Benedikta, Zagreb, 2013.

Nekada su se u katoličanstvu pisale apologetske knjige. Pa je onda sve to prestalo. I sada umjesto učenih teologa time se počinju baviti svjesni laici. Socci je jedan od njih. Govori o tome kratko u Prologu.

Knjigu posvećuje Asii Bibi, svim progonjenim kršćanima te mladima da utvrde čvrstoću i ljepotu objave koju su primili. A onda nastavlja riječima Oriane Fallaci koja govori da treba biti spreman priznati istinu ma gdje bila te riječima Pia XII. koji kaže da se samo prirodnim svjetlom razuma može sa sigurnošću doživjeti božansko podrijetlo kršćanske vjere. Rekao bih da je u navedenome sažeta sva tematika knjige koju je napisao. Usudio se zakoračiti u baruštinu punu krokodila. I ostao je itekako živ.

Socci se najprije pozabavio današnjim stanjem kršćanstva u svijetu. Spominje Asiu Bibi koju su optužili da je uvrijedila Muhameda. Pokušao ju je obraniti Šabaz Bati, ministar za vjerske manjine, ali su ga ubili. Pakistan, gdje se sve to događalo, nije tako važan. Isto je i na Zapadu. Crkva je kao na streljani. Tuku sa svih strana. Skovan je i izraz ABC (Anything but Catholic – Sve osim katolika). »Politička korektnost« nalaže da se moraju poštovati sve nacionalne, vjerske i rodne skupine, osim, rekosmo, katolika. EU se na to oglušuje. Dapače, doprinosi koliko može da se u njoj iskorijeni svaki trag kršćanske predaje. Ništa čudno, pristalica je zlog filozofa, što li je već, Karla Marxa i krvave Francuske revolucije. Marx je uistinu bio Neronov pristalica pa je propovijedao da su kršćani jeli ljudsko meso i pili ljudsku krv tijekom Pričesti. Naravno, između ostaloga. Francuska revolucija, pak, serijski je ubijala redovnike i redovnice, svećenike i vjerni puk Božji, dok je crkve i katedrale pretvarala u štale. Jedna od njezinih veličina bio je slavni, kažu, Voltaire. Taj je kršćanstvo i Boga mrzio iz sve duše. To ni danas ne kriju. Ali kriju i da je mrzio Židove, crnce... Bogatio se, pak, trgovinom robova postavši tako jedan od 20 najimućnijih ljudi u kraljevstvu. Taj veliki uzor današnjeg racionalizma.

No, da sintetiziramo Soccijevu misao. Ovakve napadaje na kršćanstvo on vidi u pokušaju dolaska Antikrista na zemlju. U središte ljudskog života nastoji se staviti um ili sam čovjek, kako hoćemo, a Bog je protjeran. Tome služi i teologija dok propovijeda povijesnog Isusa, takvog Isusa kojega nastoji odvojiti od uskrsnuća, jer njega, navodno, nije moguće povijesno utemeljiti. Ne bismo smjeli dobiti dojam da Socci samo nabraja poteškoće za kršćanstvo. On ih ujedno i pobija, dokazuje kako su samo svjesna obmana i ništa više. Kada se pojavi nešto što ruši dotadašnje teorije, zapadni svijet to pokušava jednostavno zanemariti. Socci navodi nekoliko zanimljivih primjera. Čovjek se tada neizostavno upita da ako je tako s tim, kako je tek sa stvarima koje su manje u žarištu javnog promatranja. Očito mnogo toga nije u suglasju u današnjem svijetu.

Ovo je zacijelo jedna od knjiga koja nas uči razmišljanju. Moramo prestati uzimati sve zdravo za gotovo. Bog nam je dao razum i trebamo ga rabiti, a ne klanjati mu se. Pomoću njegova svjetla i pomoću svjetla koje nam je stavio u dušu možemo učiniti čuda u obrani kršćanske vjere koju progone s velikom zluradošću. Pogledajmo u Isusa i bit će nam jasno što trebamo činiti.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 26. travnja 2014.; glasbrotnja.net, 28. travnja 2014.

Osobno