Ilija Barbarić, Nezavisna država Hrvatska bilo je pravo ime, Naklada Bošković, Split, 2010.
O drugu Titu i njegovima sve znamo, jer oni su tako htjeli. O Paveliću i njegovima također sve znamo, jer opet su oni, isti, tako htjeli. Na kraju ne znamo ništa. Uvalili su nam iskrivljeno zrcalo. Ilija Barbarić, kao sudionik zlosretnih vremena Drugog svjetskog rata, pokušava stvari postaviti na svoje mjesto. Naravno da će se razuman čovjek zapitati što to on sada uvaljuje: istinu ili još jedno iskrivljeno zrcalo. Najbolje zaključiti sam.
Barbarić je bio ustaški dragovoljac iz 1941. Imao je tada samo 17 godina. Prisegnuo je i postao pripadnik Ustaške nadzorne službe u Jasenovcu. Nakon pada NDH prošao Križni put, uhićivan u drugoj Jugoslaviji, da bi naposljetku svega uspio preko granice prebjeći na Zapad i poslije niza poteškoća skrasiti se u Brazilu.
Vrijednost knjige, čiji je podnaslov Moje ratne uspomene i doživljaji, povećana je time što ovo nisu njegova prisjećanja već dnevnički zapisi iz onog vremena. Počeo ih je pisati 6. svibnja 1942., dan nakon što su partizani iz zasjede ubili i masakrirali 14 pripadnika HOS-a ustaške obrane koji su išli u smjenu Barbarićeve posade. Taj prizor izmrcvarenih ustaša nikada mu nije iščezao iz pamćenja.
Uz piščev dar zapažanja čitljivosti knjige pridonijela je i dobra rasporedba građe. Prvo poglavlje jednostavno nazvano Doživljaji, ustvari je sržno, govori nam o Barbarićevu ratnom i poratnom putu do konačnog smirenja u tuđoj zemlji. Nakon njega dolazi poglavlje koje sadrži njegove stavove, komentare i objavljene članke. Istovrsnu građu, ali drugih pisaca, uvrstio je u treće poglavlje. Nije zaobišao ni Brazil koji mu je postao drugom domovinom pa mu je posvetio četvrto poglavlje. Bilo bi dobro da je urednik uvrstio i kazalo, ali događa se i to.
Najintrigantniji dio knjige zacijelo je onaj koji govori o logoru u Jasenovcu. Čudno je kako nitko u današnjoj hrvatskoj državi nije do sada na njega reagirao. Pisac tu nedvosmisleno tvrdi da je prema registracijskim knjigama kroz logor Jasenovac prošlo ukupno 18.600 zatvorenika. U njih se ubrajaju i zarobljeni partizani u raznim bitkama, kao oni na Kozari. Jasenovac je, prema njegovim riječima, bio radni sabirni logor u koji su bili zatvarani svi neprijatelji koji su rušili državu Hrvatsku, bili oni Srbi, Židovi, Hrvati ili Romi. Posjećivala ga je i komisija Crvenog križa iz Švicarske i o njemu objavila povoljno izvješće. Pisac kaže da je 7. svibnja 1945., po naređenju generala Maksa Luburića, spalio registracijske knjige logora Jasenovac. I što sad? Nitko nema tih registracijskih knjiga, a brojke se tako razlikuju, ovisno tko ih iznosi. Čini mi se logičnim ispitati onoga tko ih je zadnji držao u rukama ili to tvrdi. Međutim, ponavljam, svi o ovome uredno šute. O čemu se radi?
Dok čovjek čita Barbarićevu knjigu, osjeća kako je mnogo toga tada bilo isto kao i danas. Ne ulazeći u povijesne i političke prepirke, lako se prepoznaje da su iste snage i tada i danas bile protiv hrvatske države. Za njih ona ne smije postojati i gotovo. Kad se dogodi, ako joj se može pripisati kakav zločin, stvarni ili nestvarni, tim bolje. Razuman si čovjek postavi jednostavno pitanje: Kako to? I naravno da pokuša na njega odgovoriti.
Zanimljiv je i Barbarićev govor o Židovima. »Upravo je stav Hrvata prema Židovima bio jako dobar usprkos velikom pritisku iz Njemačke što dokazuju i sljedeće činjenice. Nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama, uključujući i dr. Antu Pavelića. Dvadesetosam hrvatskih generala bili su židovske vjere, duhovni vođa emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka. Poznato je da je najpoznatija figura mlađe emigracije bio židovske krvi – Eugen Dido Kvaternik, kao i najpoznatija figura u domovini – pukovnik i kasniji vojskovođa Slavko Kvaternik. Židovski general, proslavljeni ministar rata Moše Dayan, odrastao u Sarajevu, rekao je jednom prilikom da su vlasti NDH zaštitile veliki broj Židova od nacističkih progona, i to je istina.« (str. 98.)
Pročitavši knjigu čitatelj se vraća na početak. Što je istina? Ono što su nam govorili pobjednici, čija zlodjela svaki dan izlaze na vidjelo, ovo što nam govore sudionici s druge strane o kojima su pobjednici napisali mnogo toga, nešto treće? Radujem se budućim knjigama poštenih povjesničara koje će nam konačno na pravi način rasvijetliti ovo tmurno vrijeme.
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 28. ožujka 2011.; hrsvijet.net, 28. ožujka 2011.