Print Friendly, PDF & Email

Ivan Šarolić, Kolajna od rubina, Matica hrvatska i dr., Podstrana, 2016.

Pisac, Ivan Šarolić, reče kako je ova njegova knjiga nastajala 40 godina. Nije stoga čudno da je obuhvatila preko 550 stranica. Same pjesme. Tko ih voli, čitat će barem napreskok. I ne će pogriješiti. Šarolić zrno po zrno sastavlja svoju kolajnu, svoje ljubavno pjesništvo, kako doda u podnaslovu. Ipak, čini mi se da su stihovi pred nama nešto više od toga. Osim žene i odnosa prema njoj, pjesnik propitkuje i neke druge odnose.

Stihovi iz prve donesene zbirke oni su iz Kronologije. Bila je godina 1976. A nakon toga dolaze izabrani stihovi iz zbirke U zemlji Goethea. Godina je 1993. Odmah se primjećuje velik razmak. Kod sljedećih je on puno manji. Što je uzrok tomu? Zacijelo i vremena u kojima smo živjeli, ona jugokomunistička i ova sadašnja navodno demokratska. Očito mu bolje odgovaraju ova u kojima živimo. Nije ni čudo. Išao je u sjemenište, u klasičnu gimnaziju, pa se morao potucati bivšom državom da bi uspio dovršiti školovanje. To je odgovor na upit: A što je on tamo radio? Bilo je, naime, i takvih mjesta iz kojih su kasnije kretali napadi na nas. Odužio im se svima svojim stihovima.

Druga tematika koja izbija kroz stihove pred nama jest ona domoljubna. Nije tako izrazita, međutim tu je. Pjesnik zna tko je i što je, divi se ljepoti drugih, ali mu je ljepota njegove domovine najbolje prirasla srcu. Ulazi tako uzdignute glave u krug književnika poniklih u klasičnoj gimnaziji u Splitu. Dovoljno je spomenuti samo Tina Ujevića. Šarolić mu se divi, razmišlja o njegovu mediteranizmu, o riječima isklesanima iz kamena svakidašnjice.

Ne znam, možda baš po uzoru na Tina, pjesnik nastoji prodrijeti u bogatstvo iskustva ne samo kršćanske duhovnosti, nego i raznoraznih istočnjačkih, pa i mitologija. Miješa u to i filozofiju, jednostavno želi dotaknuti srž života koji mu stalno klizi iz ruku. Jer, nemoguće je to napraviti sve dok ne stanemo pred lice svoga Stvoritelja. Svi pokušaji ostaju samo pokušaji.

Klešući ove svoje stihove, Šarolić primjenjuje različite načine. Ipak, uvijek ostaje svoj. Vješt je klesar pa i onda kada nam se čini da građa nije baš čemu. Izvuče on to, osjetimo kako se zadovoljno smiješi.

Ako bismo željeli zaokružiti ovaj Šarolićev hod u prostoru i vremenu, onda bismo mogli reći da on zapravo traga za blizinom. Vidi se to lijepo u svim ovim nabrojanim temama. Ona mu nedostaje, ljuto nedostaje, i on je neprestano traži. Sad što je nekada u ženi, nekada u domovini, nekada u okolišu, nekada... nije on kriv. Život je tu, a mi ga možemo živjeti na Šarolićev način, prepuštajući se pjesmi, ili nekako drukčije. Važno je da ga se živi punim plućima.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 28. ožujka 2018.

Osobno