Print Friendly, PDF & Email

Boris Maruna, Svijet koji znam, DHK, Zagreb, 2015.

On je bio naš pravi disident, ne kao oni, nazovi naši, iz devedesetih godina prošloga stoljeća. Boris Maruna. Nije se mirio s jugokomunističkim režimom pa je 1960. s dvojicom braće prebjegao u inozemstvo. Skrasuje se u Argentini, pridružuje Vinku Nikoliću i počinje objavljivati u Hrvatskoj reviji. Još jedan hrvatski pjesnik na tvrdom svjetskom pločniku, ali bolje i to nego pod ledinom kao mnogi prije njega.

Brzo je postao poznato ime. Oduševljavalo ga je beat-pjesništvo, ono pjesništvo proizišlo iz američkog društvenog i književnog beat-pokreta. Možda i razumljivo. Bilo mu je dosta jugoslavenske pameti, dosta bezdušnog kapitalizma u kojem se našao. A on je sanjao drukčiji svijet, svijet u kojem ima mjesta i za njega i za njegovu voljenu Hrvatsku. Ogrnuo se ironijom te stao krčiti svoj put i u književnosti i u životu. Jedno vrijeme radi i u uredništvu Nove Hrvatske u Londonu. Ne treba spominjati da je dospio na jugokomunistički crni popis pod nazivom »neprijatelj naroda«. Tek padom jugokomunizma vraća se u domovinu ne snalazeći se baš uvijek najbolje u tom novom okružju koje nije izbjegličko.

Knjiga pred nama inače je zbirka Maruninih izabranih pjesama objavljena u povodu 75. obljetnice njegova rođenja. Prepoznajemo da je svojim pjevanjem u dosluhu s hispanoameričkim pjesnicima, s Vladimirom Majakovskim, Charlesom Bukowskim, Pablom Nerudom, Ivanom Slamnigom... Ipak, Maruna uvijek ostaje svoj, Hrvat bačen u život bez mogućnosti nekog velikog biranja.

Spaja ovo pjesništvo domovinsku i iseljenu Hrvatsku. Ni jednoj nije bilo lako u to vrijeme, kao ni njihovim članovima od pera. Trebao si preživjeti i trebao si sačuvati duh. Maruna je to pokušao ulazeći u tzv. suvremenost kao njezin bitni čimbenik, a ne tek netko s kraja. Komu se to sviđa zacijelo će ga rado čitati.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 31. svibnja 2017.; hrsvijet.net, 31. svibnja 2017.

Osobno