Krešimir Šimić, Suze moje duše, Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, Slavonski Brod, 2010.

Slučajno u novinama pronađoh prikaz ove knjige. Ne znajući gdje je nabaviti obratih se piscu. Posla mi je i u posveti napisa da je meni od djeteta usnulog vojnika.

Najprije sam je mislio prikazati književno-kritički, a onda uvidjeh da je to pogrješan pravac. Ima tu književnosti, ali ona nije ono bitno. Pisac želi posvjedočiti stvarnost koja nas je duboko okrznula, bez obzira osobno ili nekoga kraj nas, a koju se uporno gura pod tepih. Govor, naime, o njoj poremetio bi neke davno dogovorene političke sheme, a to se ne može dopustiti.

Šimić ovo svoje štivo objavljuje u proznom i u pjesničkom obliku. U pogovoru sam kaže da je svojim pisanjem odlučio uništiti bol koja je ranila njegovu dušu. Zahvaljuje Bogu što mu je dao toliku snagu. Gledajući s našeg motrišta nazočimo junačkoj borbi za hrvatsku slobodu. U ona vremena puno je bilo onih koji su s vjerom u Boga odlazili u rat. U jednoga od takvih može se ubrojiti Šimićev otac. Kao premalen on tada nije shvaćao dubinu svega (rođen 1988.), ali je unatoč tome zapamtio taj odlazak jer je srcem shvatio da se zbiva nešto izuzetno ozbiljno. Sada kao dijete usnulog vojnika progovara o svemu i meni, tebi, nama daruje ovu knjigu.

Više-manje iza svakog napisa u knjizi ostavljen je prostor za zabilješku čitatelju. Pročitavši napisano, gledajući ovaj prazan prostor, razmišljajući o naslovnici gdje su otac, majka i dijete prikazani ispod križa, a sve u magličastom svjetlu, čovjek se počne pitati kamo je sam krenuo. Je li bio dostojanstven svih ovih godina, je li kraj sebe opažao stvarnost drukčiju nego što nam je političari i javna glasila posreduju? Uostalom, pročitajte ovu knjigu pa će vam puno toga biti jasnije.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 6. veljače 2012., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net, 5. veljače 2012.