Jozo Jakiša, Moja zanovijetanja, Vlastita naklada, Čapljina, 2010.

Za pjesnika nije važno što radi u životu, nego ima li dara za pjesmu i želi li je pjevati. Nešto slično pokazalo se i na primjeru Joze Jakiše. Službeno radno mjesto uglavnom mu je perač autobusa i kartorupobušač, kako sam kaže, a neslužbenih je bilo puno više, opjevao ih je u svojim pjesmama. Gledao je okolni svijet i odlučio ne protjerati pjesnika iz svoje nutrine.

Izabrane pjesme u knjizi pred nama odlikuju mu se liričnošću i šaljivošću. Stao je pred sebe i svoj život i rekao si da je vrijeme da i sam napiše pjesmu. Nije za to tražio uzore u pjesnicima, krenuo je sam. To opet ne znači da se nije prisjećao književnosti iz škole i da i kasnije nije čitao. Na kraju smo dobili zavičajnog pjesnika, ali ne u smislu da opjevava mjesto svoga nastajanja, nego pjesnika koji se iz svoga zavičaja obraća društvu u cjelini, ne stideći se onoga što u životu predstavlja. Malo je danas ovakvih glasova u hrvatskoj književnosti. Ljudi idu sigurnijim, utabanijim stazama.

Širok je raspon tema kojima se Jakiša bavi. Govori o svakodnevnom životu u svome okružju, ljubovanju, ratovanju, politici. Upečatljiva mu je pjesma »Poginu Boško« u kojoj opisuje smrt suborca i sumještanina Boška Previšića. Njoj treba pridodati i pjesmu »Znak raspoznavanja«. Običan kilogram tuzlanske soli na stolu odlučivao je o životu i smrti prilikom upada bošnjačkih diverzantskih skupina. Unatoč tome što je s radošću dočekao slobodu i nesmetano pjevanje domoljubnih pjesama, Jakiša piše i o općinskom balkonu. Kako koja vlast dođe i propadne tako su se s njega obraćala nova lica nevoljnom puku. Stoga priopćuje svojoj djeci da nema druge nego ga jednostavno srušiti.

Neopterećenim govorom Jakiša vodi čitatelja do svojih novih pjesama. Približavaju se one uobičajenim pjesničkim oblicima, ali pjesnik i dalje ostaje svoj. Uostalom to i jest smisao našega postojanja. Biti u sebi i biti sa svima, jedinka koja živi punim plućima. Novo nas uvijek vodi naprijed i otvara nam druge putove. Jakiša je predaleko otišao da bi se zaustavio. Treba mu poželjeti još mnoštvo iskrenih stihova.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 18. lipnja 2012.; hrsvijet.net, 16. lipnja 2012.