Pavao Pavličić, Bilo pa prošlo, Profil, Zagreb, 2011.

Poznati je hrvatski pisac. Zašao u zrele godine. Pavao Pavličić. Razmišlja o prohujalim danima i priča što mu se zapravo događalo.

Nije ovo, dakle, nikakva memoaristika, ovo je »ćakulanje« čovjeka koji zapravo ima što reći. Valjalo bi da je sve bilo pa prošlo, kako on u naslovu naznačuje, ali nažalost nije tako. Te godine o kojima on priča sadržane su i u današnjem vremenu.

Bile su to sedamdesete godine. Pavličić tek stigao u Zagreb. Studirat će. Tamo u Vukovaru hinilo se da se živi u Jugoslaviji, ovdje u Zagrebu počeli su govoriti Hrvatska u Jugoslaviji. Polako je spoznavao da nije Jugoslaven i sve ga je to ispunjalo strahom i nadom. Kamo će događaji otići?

Unatoč prijelomnim vremenima i vinu koje se neštedimice pilo uspio je sačuvati glavu. U tome mu je pomoglo njegovo vukovarsko iskustvo. Znao je da velike riječi nose i velike posljedice. A on je htio završiti studij, zaposliti se i nastaviti trajati u podneblju koje se naziva hrvatskim.

Sam kaže da se nije služio nekom posebnom pisanom građom dok je bilježio ova svoja zapamćenja. Radije je pribjegao građi složenoj u svojoj glavi. Sjećajući se onoga što se zadržalo u njoj opisivao je duh toga vremena i njegov utjecaj na čovjeka. Mi koji smo također to iskusili možemo reći da je prilično vjerno sve to učinio. Pratimo rađanje i gušenje hrvatske slobode tih godina, njezino tinjanje u sljedećima i početak ponovnog njezina razgaranja smrću Josipa Broza Tita. I drugi, a ne samo Hrvati, sve su to doživljavali, ali Pavičić o njima priča samo toliko koliko u pojedinim segmentima mogu osvijetliti priču koju priča. I usput ustvrđuje da su u Beogradu živjeli slobodnije nego u Zagrebu. Mišljenja je da je to zbog toga što su imali dva centralna komiteta, republički i savezni, a mi smo imali samo jednoga, republički. Tamo se moglo živjeti između nadmetanja ta dva, a ovdje se moralo igrati po svirci. Malo pojednostavljeno, ali nešto istine može u svemu tome biti.

Kad dočitamo knjigu, vidimo da se onodobni duh nastoji preliti i u današnje vrijeme. Raspiruju ga njegove domaće sluge i njihovi pomagači izvana. Ali, tema je to neke druge priče. Mi to samo zapazimo i recimo da je Pavličić ostvario zanimljivo djelo, kako s književnog tako i s društvenog stajališta. Kroz lagani stil i oblik moguće je zaploviti negdašnjim valovima i shvatiti zbog čega su se određene stvari događale tako kako su se događale.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 17. prosinca 2012.; hrsvijet.net, 15. prosinca 2012.