Nikola Kraljić, Usamljeni veslač, Lukom, Zagreb, 2005.

Zaluđeni jugoslavenštinom još uvijek nismo načisto sa svojim jezikom. A sve je tako jasno. Zbog povijesnih nepogoda nismo izabrali ikavštinu i čakavštinu, već nešto sasvim drugo, i tu smo gdje jesmo. Nikola Kraljić se kao pjesnik ne obazire mnogo na to. Svjestan je trenutno standardnog hrvatskog književnog jezika, ali i čakavštine na kojem ga je mater odgajala. Zbog toga istovremeno rabi oba izričaja, jedan pokraj drugoga, kušajući nam dozvati u pamet da ne smijemo zaboravljati svoje korijene.

Ono o čemu ovaj pjesnik pjeva jest njegova okolina: more, otoci, sredozemlje u svoj svojoj ljepoti. Čini nam se kao da slika tu svoju okolinu, ali ne kistom i bojama, nego pjesmom. Njegova je misao jasna, jezik čist i prozračan. Traga za smislom svoga postojanja u onome što ga duboko određuje kao čovjeka. Time on nipošto ne pripada u skupinu književnika kojima je modernost, avangarda i slično postalo kamenom međašem, ako ne u životu, a ono barem u stvaranju. Način na koji gradi svoju pjesmu jest slobodan stih. Vjerujem da ni to nije preuzeo zbog pomodnosti, nego zbog lakšeg načina izražavanja svoje misli. Nju je, pak, protkao ironijom i humorom. Time su mu pjesme postale još prijemljivije za širi krug čitatelja. On nije, dakle, pjesnik samo za odabrane, on je pjesnik naše svakodnevice, čovjek tu iz susjedstva koji tako lijepo govori.

Kraljić je, zaključimo, pjesnik rubnog, zaboravljenog, naoko jednostavnog. Njega ne zanimaju stvari koje su trenutno na glasu. On se priklanja sadržaju, a ne omotu. Slavi život unatoč svoj njegovoj oporosti. Zbog toga se isplati čitati ovog pjesnika i preporučiti ga drugome.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 30. srpnja 2007., 21.00 – 21.45