Print Friendly, PDF & Email

Gojko Polegubić, Kornatske krune, Biakova, Zagreb, 2006.

Dok domovina odmjerava snage s onima koji je pokušavaju uzeti pod svoje, a još se nije učvrstila u slobodi, pjesnik Gojko Polegubić odlučio je pjevati o najdubljem u sebi, baštini koja mu pripada i kojoj pripada. Donosi nam miris mora, otoka, miris nesputane slobode.

Ovakav način pjevanja danas se pokušava prognati iz naše sredine, odnosno iz mainstreama kako bi se to pomodno reklo. Zbog toga pojedini prosuditelji nisu na čistu kako se postaviti prema njemu. Zanatski suviše dobro piše, a sadržajno se ne da slomiti. Učinili bi toodavno da zanatski dio nije jedini o kojem se treba govoriti, kako se naveliko raspreda. I sad što je tu je. Pjesnik pjeva, a ti ga ubodi svojom riječju ako ti se pruži prilika.

Pojedine pjesme posvećene su Polegubićevim suvremenicima. Nije se razmetao razvikanim imenima, njemu su izgleda dovoljni njegovi prijatelji. I na taj način pokazuje svoju skromnost i jednostavnost. Htio bi izgraditi povezanost sa svijetom oko sebe, kazati da nema smisla živjeti od tzv. velikih vrijednosti, dok tzv. male, ustvari, velike vrijednosti u nepovrat prolaze kraj nas.

Stihozbirka je tipično lirsko tkanje. Možda joj se može prigovoriti što nije dublje uronjena u društvena zbivanja. Lirska ljepota je dobra, ali nam treba i društvene otpornosti. Ipak, ima i takvih trenutaka. Spomenimo pjesmu Zastupnici. Humoristična je. Jarac je dospio na vatru jer nije znao dobro razlikovati. Druga pjesma je do zla boga ozbiljna. Naslov jednostavan i prepoznatljiv: Goli otok. Budući da nije duga, navedimo je cijelu: »U daljini bijel, / tako lagan / i kao da svijetli u tami / od tolikih lubanja«.

Polegubić očito ulazi u ono razdoblje svoga pjesničkoga pjeva kad se polako zaokružuje vlastiti izričaj. Zaželimo mu što veći uspjeh u tomu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 10. studenoga 2008., 13.15 – 13.45

Osobno