Print Friendly, PDF & Email

Damir Plavšić, Ne plači, moj dobri anđele, UBSDRHL, Hrvatski Leskovac, 2015.

»Najteže mi je u životu bilo kada sam ubio. U tom trenutku sam osjetio da se srušio sav moj svijet jer sam počinio smrtni grijeh. Tada sam osjetio i svoju smrt, te da više nemam dušu već samo svoje bezvrijedno tijelo.« (str. 13.) Ovim riječima Plavšić počinje tek nekoliko doživljaja iz onoga vremena kad je branio Vukovar i kad su ga uhvatili i zatočili duboko na ozemlju Srbije. Prošao je tri logora dok konačno nije bio razmijenjen u Nemetinu 27. ožujka 1992.

Teško je čitati ovu knjigu. Zar stvarno ljudi mogu biti tako okrutni? »Srpski civili izlaze iz mase i grle neprijateljske vojnike, pokazuju prstima... Spuštamo glave skrivajući se od prstiju koji osuđuju na smrt. Nevjerojatno: do jučer smo s tim istim ljudima dijelili hranu i vodu, zajedno s nama su u podrumima bili zaštićeni od granata i sigurne pogibelji... Sada se skrivamo od njihovog prsta.« (str. 56.) I mi bismo najblaže rečeno mogli ponoviti: nevjerojatno. Svaki drugi komentar je suvišan. »Ležim na podu... Sav sam isprebijan... Tako putuje konvoj autobusa u hladnoj, zimskoj noći kroz Srbiju. Nakon dugo vremena vidim osvijetljena sela i gradove. Nekako mi je toplo, sretan sam. Mjesecima nismo imali struje, vode, mjesecima mrtvi, granate, ranjenici, mrak... Ovdje je tiho, mirno i lijepo.« (str. 70.) A mi unoseći se u Plavšićeve misli trpko zaključujemo kako je rat s drugu stranu Dunava.

Plavšić nije pisac po dubokom nutarnjem pozivu, on je pisac po dubokoj nutarnjoj odgovornosti prema domovini. Jedan iz plejade naših junaka iz nemilosrdnih početnih devedesetih godina. Otišli su u rat punog srca, a praznih ruku. Oružje su nabavljali u kratkotrajnim predasima krvavih bitaka ili tijekom njih, izravno od protivnika. Željeli su braniti svoje. Našega autora potresla je smrt plavokose djevojčice iz susjedstva. »Još jedno mrtvo dijete leži u krvi... U zgrčenoj ruci ostala je najdraža lutka, pored nje leži njen mrtav pas.« (str. 23.) Nažalost, nije to jedina takva slika iz tih vremena. Hrvatski puk krvlju je zalijevao svoju slobodu.

»Svi dignite svoju levu ruku u vazduh! Vozač i policajci idu od jednog do drugog i otimaju nam preostale ručne satove, pregledavaju naše prljave i smrdljive vratove, trgaju rijetke zlatne lančiće i trpaju ih u svoje džepove.« (str. 128.) Slika je ovo približavanja slobodi nakon dugih i predugih dana muke u logoru gdje ljudski život nije vrijedio baš ništa. Ako si ostao živ, znao si da samo Bogu trebaš za to zahvaliti. Doma te voze hrvatski autobusi. »Smijemo se i šalimo. Iz podstava hlača vadimo skrivene krunice koje naši mučitelji nisu pronašli i stavljamo ih oko vrata.« (str. 130.)

Premalo je još ovakvog štiva u našemu društvu. Peta ga kolona jednostavno ne trpi. A ratnici to ponekada ne uspijevaju shvatiti. Ta za domovinu se treba boriti. Hvala Plavšiću što je i dalje na tom putu, unatoč svoj muci kroz koju je prošao.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 5. travnja 2017.; hrsvijet.net, 5. travnja 2017.

Osobno