Nenad Piskač, Velika Hrvatska, Dan, Zagreb, 2006.

Tek kad knjigu dočitamo do kraja vidimo da nas je naslov namjerno doveo u zabludu. Nije govor o Hrvatskoj do Drine, Zemuna, Boke i ne znam dokle ono još. Govor je o Hrvatskoj koju napadaju i ponižavaju, ali joj ništa ne mogu jer ona je velika. Koja razlika između ovoga stava i stava napadača iz 90-ih godina prošloga stoljeća!

Piskač je ostvario zanimljivo publicističko djelo, iako je teško reći koje vrste. U obliku ogleda niže svoja zapamćenja, kako iz vremena Jugoslavije, tako i iz današnjih vremena. Putuje Hrvatskom i zapaža njezine ljude i krajeve. Razmatra hrvatsku povijest i izvlači zaključke za sadašnjost i budućnost. Trsi se pokazati svoje čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje, britko i jasno. Je li u tome uspio? Mislim da jest.

Nastojeći tematski svrstati po skupinama oglede koji su izlazili na raznim stranama, podijelio ih je u 4 ciklusa. Prvi ciklus »Rov ili rob« govori o događajima iz Domovinskog rata. Ciklus »Razglednice« najbliži je putopisima kroz Hrvatsku. »Ispovjedaonica«, pak, ciklus je o vremenima provedenima u komunističkom raju. »EU idolopoklonstvo« dovoljno jasno govori o čemu se radi. Tu je još predgovor »Pozdrav iz Hrvatske«, »Post festum: Pismo Diogenetu«, kao i kazalo imena. Uzorno koncipirana knjiga sa sadržajem koji nipošto ne ostavlja ravnodušnim.

Ako bismo primijenili kriterije nekih nadobudnih samozvanih kritičara, onda bismo rekli da se Piskač služi govorom mržnje. Ne ostavlja nimalo dvojbe tko je napadač, a tko žrtva, tko je u krivu, a tko u pravu, tko... Ako bismo se, pak, poslužili dobrim provjerenim građanskim kriterijima, onda bismo rekli da se Piskač služi govorom ljubavi. Ne napada tuđe, nego samo voli svoje i to je spreman braniti. Jasno i glasno stoji iza svojih riječi. Navedimo dva mala primjera. Nakon što je protjeran iz Baranje stric Franjo zaključuje: »Tam di su komunisti dobili na prvim izborima sve je palo u četničke ruke, pa i pitoma Baranja«. (str. 33.) Dok je bio u JNA, odbija pucati u vojnika koji je pravio nered: »Pucao nisam, Bogu hvala. A gađao topom jesam, samo dvadeset godina kasnije...« (str. 140.)

Piskač nam je i ovim djelom podario još jednu dobru knjigu. Njezina je važnost tim veća što se i nadalje nalazimo u tmurnim vremenima. Svjetla nam treba, neslomljivosti i još koječega o čemu autor priča ili se toga dotiče.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 23. veljače 2009., 13.15 – 13.45