Noam Chomsky, Imperijalne težnje, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
Neprestano žele podijeliti svijet na lijeve i desne, na ove i one, a svima nam je kob ista. Oni koji to shvaćaju nadilaze sve podjele, čak i kad sami tvrde da pripadaju jednoj određenoj strani.
Noam Chomsky sam se svrstava i svrstavaju ga u tabor ljevičara. Ipak, njegove misli mnogo su dublje od tih svrstavanja. Pokazao je to kako u svojim prijašnjim knjigama, tako i u ovoj sadašnjoj. Odgovorno razmišlja o svijetu oko sebe i odgovorno povlači zaključke. Ne boji se progovoriti ni o zabranjenim temama koje mu mogu donijeti nevolje. Nu, i oni koje prosuđuje bez dlake na jeziku, dosjetili su se kako mu se suprotstaviti. Njegove knjige proglašavaju se uspješnicama i čitatelji su zbunjeni tko koga prosuđuje i zbog čega.
Imperijalne težnje zbirka je razgovora koje je s Noamom Chomskym vodio David Barsamian. Prvi nosi nadnevak 22. ožujka 2003., a zadnji 8. veljače 2005. Govore otvoreno o američkim osvajačkim namjerama, tek tu i tamo udaljujući se od te teme, posebno pri kraju knjige.
Prvo pitanje u knjizi odnosi se na američki napad na Irak. Svima je jasno da je taj napad nepravedan. Kako su se Amerikanci ipak usudili? Chomsky raspreda o golemom utjecaju javnih glasila. »No stručnjaci za kontrolu mišljenja ubrzo su shvatili da uz "kontrolu na poslu" možete imati i "kontrolu izvan posla". Fraza doista pogađa bit. Kontrola izvan posla podrazumijeva pretvaranje ljudi u robote u svakom dijelu njihova života i to uvođenjem "filozofije ispraznosti", odnosno fokusiranjem ljudske pažnje na "nebitne stvari poput pomodarske potrošnje".« (str. 23.) Promislimo li malo lako ćemo se složiti s Chomskym. SAD nisu u svemu same. Pridružila im se Velika Britanija, stara imperijalna država. Ruku pod ruku smjenjuju po svijetu režime koji im se ne sviđaju. U posljednje vrijeme to se najčešće događa zbog nadzora nad naftom. Vjerni su im pomagači raznorazne multinacionalne tvrtke. Iako svi prisežu na demokraciju, obični puk, po njihovu mišljenju, nema što tražiti u svemu ovome. Predsjednici, kao Richard Nixon, mogu izreći sljedeću ili sličnu rečenicu pa da im se ništa ne dogodi: »Želim da sve sravne«. (str. 80.) Odnosilo se to na zračni napad na Kambodžu. Mnogo blaže rečenice drugih predsjednika, zapovjednika, vođa isti tipovi nazivaju »pozivom na genocid«. Obični građanin svemu se može oduprijeti samo ako iz stanja pasivnog gledatelja postane angažirana ličnost. Ustvari, to je i svrha čitavog Chomskyevog govora. Želi u ljudima probuditi kritičku svijest koju su javna glasila uljuljkala u duboku apatiju, naravno na veliko oduševljenje raznoraznih struktura moći.
Ne ćemo se, očito, pokajati ako u ruke uzmemo ovu knjigu i počnemo je čitati. Time ćemo ujedno odbaciti podjele i početi upirati prstom u srž stvari. Ishod je slobodan čovjek.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 13. listopada 2008., 13.15 – 13.45