Nenad Valentin Borozan, Molitva s anđelom i Lišce, teret od zrcala

Pjesništvo Nenada Valentina Borozana čini samosvojnu cjelinu u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Kada to kažemo, poglavito kažemo da je on uistinu pjesnik, a ne jedan od onih koji zapisuje slova. Tako se i vladao. Svijet oko sebe gledao je očima znalca, pjesnika, kušajući mu prodrijeti u srž, dotaknuti ga i tako ga učiniti manje strašljivim. Kako je to činio kušat ću pokazati na temelju njegovih dviju zbirki Molitva s anđelom i Lišce, teret od zrcala. Jedna od njih dobila je i uglednu nagradu za pjesništvo A. B. Šimić. Sve u svemu, među nama je živio pjesnik, a oni koji ga dobro poznaju kažu: i čovjek.

Obično u prikazima ne navodim životne podatke. To se uvijek može lako pronaći. No, to ću, ipak, sada učiniti u kratkom obliku. Bavio se pjesništvom, prozom, književnom prosudbom i objavljivanjem razgovora. Prostor djelovanja: radio, televizija, tridesetak listova i časopisa. Prevođen na određeni broj inozemnih jezika. Nekada članom Udruženja književnika BiH, nakon njegova raspada unatoč svemu više se u njega ne vraća, nego postaje članom DHK i DHK HB. Bio je redovitim članom HND I UHN u BiH. Naročito ga pamti HR Radiopostaja Mostar. Zanimljiv životopis! U sebi nosi oznaku okomice, svjesnoga opredjeljivanja za određene vrijednosti. Stajalo ga je to mnogih poteškoća. Nije se dao. S jednakim mislima ušao je u rat i s njima izišao. Nadopunjujući jedan s drugim, pjesnički i novinarski rad, svjedočio je o vrijednostima jednoga grada, o vrijednostima jedne uljudbe. Književna i društvena pozornica ostala mu je zahvalna.

Ne samo kroz navedene knjige, već kroz čitavo svoje djelo Borozan gradi lik u sebe zagledanog pjesnika. Njegovo je pjesništvo gusto, rekao bih ljepljivo, ali nije to ono pjesništvo koje je takvo zbog toga što nema ništa reći, nego pjesništvo koje poput školjke pogledava u svijet oko sebe i nikada se dovoljno ne otkriva da ne bi bilo povrijeđeno. Da, Borozan je meka lirska duša. Ne znam je li znao slikati, nikada o tome nije pričao, ali znam da mu je pjesništvo puno slika. Njima on poput jesenjeg lišća tka mekoću svojih pjesama. Čitajući ih ponekada nam se čini da smo neku od njih već prije pročitali, jednostavno se prelijevaju jedna u drugu, te tiho i nenametljivo vode čitatelja u svijet koji naslućuje, šapće, divi se, odiše duhovnošću. Ima snage ne ići propisanim putovima, snage tražiti upravo one svoje. No, nije on pjesnik i čovjek na rubu života. Čak čitava knjiga, Molitva s anđelom, svjedoči da neprestano traži otvaranje prema drugome, prepoznavanje sebe u njemu. Kao da nam time želi poručiti da život nije razbibriga, neodgovornost, već smislovit i svrsishodan hod ovom zemljom. Današnji razvikani književnici na ovo će samo odmahnuti rukom. No, jednoga dana, kada dođe do ravnomjernijeg rasporeda vlasništva javnih glasila, neki će drugi razvikani književnici njima isto tako odmahnuti rukom. Borozan je bio jedan od tih koji je stvarao takva javna glasila.

Oni koji su radili zajedno s Borozanom vrlo se lako mogu prisjetiti nebrojenih ličnosti koje su osobno ili brzoglasno u mimohodu prošle njegovim emisijama i javljanjima. Bile su to odreda velike i priznate ličnosti hrvatske književne pozornice. Danas ih na žalost više nema tko dovesti u Mostar, Herceg Bosnu. S njima, a nekada i bez njih, raspredao je o velikim hrvatskim književnim temama. Njegov pristup i njegov glas silio je i one koji se ne bave književnošću poslušati ovakvu vrstu emisije. Znalački je radio svoj novinarski posao potpomognut književnim živcem. Zbog toga su ga u jednom trenutku zamolili da književnost Herceg Bosne predstavlja najširem hrvatskom čitateljstvu. Rado se odazvao tome pozivu. Danas, koliko znam, ni to nitko nije nastavio.

Spomenuli smo da je Borozan bio samosvojan. Ne će ništa umanjiti taj sud ako kažemo da u njegovu pjesništvu možemo prepoznati i tragove jednoga Maka Dizdara, Slavka Mihalića, Vladimira Pavlovića, Lucijana Kordića… To samo znači da se čitateljski družio s njima, priznavao ih kao pjesnike i dopuštao im da mu nešto kažu. Družio se i s narodnim pjesništvom, njegov ćuh progovara iz nekih njegovih pjesama. Bio je sveobuhvatan, mnogo čitao i kušao svoj pjev nasloniti na pjev dobroga hrvatskog pjesništva. U tome zacijelo može biti jedan od uzora mlađem hrvatskom književnom naraštaju. Jesu li to spremni prihvatiti ili su već zaluđeni nekim drugim uzorima?

Zbog svega ne bismo smjeli preskočiti jezik njegovih pjesama. U njemu se osjeća želja što čišće govoriti hrvatskim jezikom, počesto onim riječima koje su iz raznoraznih razloga gurnute na rub. On ih odatle vadi, trudi se oko njih i donosi ih u središte naše pozornosti. Zbog toga je svakako jedan od zaslužnih da su se i drugi naši književnici počeli truditi tako činiti. Neki se opet priklanjaju ovodobnim pokušajima vraćanja bratstva i jedinstva na nekim drugim osnovama, ali i to je život u državi koja se naziva BiH. Književni jezik pjesnika Borozana nezaustavljivo krči svoj daljnji put.

Lice je ono prvo što vidimo na nekom čovjeku. Htio on to ili ne svjedoči nam o njegovom nutarnjem svijetu. Kao pjesnik Borozan ih je promatrao oko sebe, prerađivao u sebi zapaženo i zaključivao da naše lice ne bi smjelo biti nečasno, izgubljeno, prodano… Ono bi trebalo biti blago, umiljato, prijateljsko… »Obali se pred vodama/ ukazuje lišce davno./ zar se opet odmetnulo.« (Noć. lišce. i obala) Neprestano se treba kušati obnavljati da ne bismo zastali negdje u sebi, pretvorili se u prošlost, namjesto života u sadašnjosti za budućnost. Nije važno hodamo li tuđim dalekim pločnicima ili možda onima svoje domovine. Uvijek smo to mi i uvijek su lica oko nas. Besmisleno je opirati im se, treba ih primiti u svoj dom, ali uvijek ostati onaj tko vodi glavnu riječ. Na završetku pojedinih pjesama Borozan navodi gdje su nastale. Nije to samo zbog podatka, više je to zbog ukazivanja na vrijednosti koje je tu našao. »idila koja je zauvijek/ stala. što ti hoće reći/ ptica nad seinom. je li/ vidu prolazna točka, tek.« (Ptica nad Seinom)

O ratnim nedaćama Borozan je puno više progovorio u svojoj prozi. Od pjesama ja bih spomenuo »Vukovar. ili zašto nisi«. Kao da je njome htio odagnati svu besmislenost rata. Taj se grad, za njega, uznosito propinje na prste, a voda koja kroz njega protječe ljeska povijest. I prije i sada proživio je mnogo toga. Zubi strašne nemani prvo su se na njemu polomili. Sva kasnija lomljavina bila je samo učvršćivanje ove prve. Zadobio je rane koje tek ljubav može izliječiti. Preslik je to naših svakodnevnih rana, naših svakodnevnih opiranja i traženja.

Za kraj neka bude zapisano da je bio neumorni radnik. Sve što je radio, zdušno je radio. Nije mogao prihvatiti da netko može nesvrshovito lutati gradom. Za njega je i takvo lutanje moralo imati svoga smisla, dovesti nas do neke nove spoznaje. Začudo, nije baš time išao na živce, radije su mu se čudili ili i sami učili od njega kako dobro iskoristiti svoje vrijeme. Dokazivao je da nadarenost i šešir na glavi ne čine pjesnika, već napor izraziti svoje osjećanje prikladnim riječima. Širio je oko sebe zagledanost u nešto više, izočnost htijenja nanijeti nekome bol. Otišao je iznenada, a iza njega su ostale pjesme i djela širiti istinu o njemu. Anđeli, o kojima je znao pjevati, susreli su ga negdje gore na nebesima. Što su mu rekli, što im je rekao? Je li to možda: lagan je hod ovom zemljom, ako ga smislovito činimo?!

Miljenko Stojić

S Tinom u Vrgorcu, Vrgorac, 1. srpnja 2004.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. srpnja 2004., 21.00 – 21.45