Print Friendly, PDF & Email

Ivan Ugrin, Hrvati to znaju, Matica hrvatska, Split, 2004.

Pisanje kao stvaralački čin nužno u sebe uključuje opisivanje iskustva pojedinca, naroda i čovječanstva. Samo skorojevići na ovo odmahuju rukom. Ivan Ugrin zacijelo nije skorojević. Za njega je pisanje odgovoran način djelovanja u društvu. Zbog toga je mogao napisati knjigu »Hrvati to znaju«.

Ne ćemo nepotrebno veličati ovu knjigu ako kažemo da je drugačija od većine ostalih knjiga koje pišu današnji hrvatski novinari, odnosno da spada u sam vrh. Na žalost na tom vrhu nema ih mnogo. Tek nekoliko. Ostali su izgubljeni u prosječnosti ili je žalosno da su uopće izdali određenu knjigu. Slijedom toga znači da i Ugrinovo novinarstvo općenito spada u vrhunce hrvatskog novinarstva. Navedimo u prilog tomu da je 2001. za uređivanje kulturnog priloga Forum u Slobodnoj Dalmaciji dobio nagradu Hrvatskog novinarskog društva, iako se često dogodi da nagrada ne dođe u prave ruke. Kad je sve to tako, čime se to Ugrin izdvaja od ostalih, kojih imamo kao gljiva poslije kiše?

Jedna od prvih značajki Ugrinova novinarstva jest da se pošteno odnosi prema svome čitatelju. Na prvi pogled ništa neobično. To bi novinari trebali znati već od školskih klupa, ako su ih ikada i polazili. Na žalost danas u Hrvatskoj nije tako. Novinarstvo se izopačilo, namjesto da bude ispravljač društva ono je postalo opasnost za to isto društvo. Jednostavno rečeno pretvorilo se u »žuti tisak«; rečeno rječnikom čitatelja pretvorilo se u plaćenike različitih snaga koje ustrajno rade na preoblikovanju toga društva u livadu za svoju nesmetanu ispašu. Ugrin ne postupa tako. Polazeći od svoga domoljublja i od svoga vjerskog uvjerenja sagledava događaje oko sebe i kuša ih staviti na njihovo pravo mjesto. Ne libi se prosuđivati ako treba, ne libi se pohvaliti ako treba. No, iza svih tih riječi osjeća se da nema neku skrivenu namjeru, osim, ponavljam, probitak svoga ljudskog i vjerničkog uvjerenja. A to valjda nije krivo, ili možda jest? Prisjetimo se da ga oni koji su mu dali nagradu nisu obranili od onih koji su ga netom prije toga izbacili s mjesta na kojemu je to postigao. To ne samo da su trebali, nego su morali. Valjda su mislili da će nagradom prekriti svoju sramnu šutnju. Nastavljaju i dalje tako samo malo manje dijele nagrade onima kao što je Ivan Ugrin.

Svakako treba spomenuti da je Ugrin izrastao u vrsnog novinara na polju praćenja vjerskih događanja. Namjerno ne kažem da je izrastao u vrsnog »vjerskog novinara«. Mislim da je taj pojam potpuno kriv. Novinar je uvijek samo novinar, a prati li ovo ili ono područje to je nešto sasvim drugo. Ugrinovo postignuće tim je veće što ovakvih novinara ima vrlo malo. Oni koji u sredstvima društvenog priopćavanja govore o vjeri obično su »partijski aparatčiki«. Njima još neka vremena nisu izvjetrila iz glave pa i nadalje vjeru doživljavaju kao dežurnog krivca, pravdajući to time da je religija odvojena od društva. A čitatelji bi samo htjeli da o vjeri mogu čitati kao što čitaju o politici, kulturi, športu, crnoj kronici... S Ugrinom nam dolaze takva vremena. Teološko znanje koje ima ne smeta mu, već mu dapače pomaže. Gradi novinarstvo na vjerskom polju koje može stati uz bok svih ostalih vrsta novinarstva. Mislim da će vjernička javnost u budućnosti ovo znati još više cijeniti. Danas to nije slučaj. Ne poznavajući bit i ulogu novinarstva mnogi misle da je biti pismen i imati teološko znanje dostatno da u sredstvima društvenog priopćavanja možeš razglabati o temama s područja vjere. To je, rekao bih, dostatno da se ta sredstva društvenog priopćavanja učine nezanimljivim, da ne kažem da se nekoga odbije da ne posegne više za govorom o vjeri. Vrijednost Ugrinova postignuća veća je i time što se sve to nije dogodilo u nekim vjerskim novinama. Dogodilo se to u novinama koje često nisu samo deklarativno nosile naslov sekularne. Za određene snage u hrvatskom društvu predstavljale su sredstvo za obračun s neistomišljenicima. Na žalost to se događa i danas. Crkva i hrvatska država stoga će trebati iznjedriti takve novinare koji ne će ići na osobu, na dokazivanje svojih stavova pod svaku cijenu. Novi val hrvatskog novinarstva morat će biti val koji će se nositi s raznoraznim namislima koje nas poput tsunamija zapljuskuju svaki dan i prijete nanijeti nam goleme gubitke.

Ivan Ugrin dobro zna kako je se naći u žrvnju ljudi koji se busaju u svoja demokratska prsa, a rade ono što sliči na sve drugo samo ne na demokraciju. Zbog toga ova knjiga ima u sebi veću količinu govora o osobnosti njezina pisca nego što je knjige ovakva oblika imaju i trebaju imati. Sastavljena je od tri vrste tekstova. Tu su najprije tekstovi koji su se pojavili određenoga nadnevka u Slobodnoj Dalmaciji, što je uredno navedeno. Poslije toga tu su tekstovi koje je Ugrin napisao, ali ih je urednik iz samo njemu poznatih razloga zabranio tiskati. Naposljetku tu su tekstovi koji uopće nisu napisani. Pomalo čudna tvrdnja, ali živimo u čudna vremena. Pisac je kušao obraditi određenu temu, predlagao je uredniku, no uzalud. Zeleno svjetlo nije stizalo. Ipak, odjek tih tekstova ostao je u riječima knjige. Neke druge teme ponijele su duh onih zabranjenih. Zahvaljujući samo piščevoj »drskosti« i ove su ugledale svjetlo dana. Iz rečenoga dade se naslutiti da novinaru Ivanu Ugrinu nije bilo lako objavljivati u slobodnoj Hrvatskoj. »Majski prevrat« 2001. u Slobodnoj Dalmaciji dohvatio se i njega. Neke je otpuhao, njega nije uspio. Zajedno s istomišljenicima ustrojio je nezavisni sindikat djelatnika, a tijekom vremena došao i na njegovo čelo. Nije mu bilo lako s pobornicima »prvomajskog prevrata«, ali ni njima nije bilo lako s njim. Ishod bi mogao biti da oni polako odlaze, a Ugrin i slični polako dolaze. Vidjet ćemo. Važnije od svega je da su Ugrin i slični ušli u borbu. Vjerojatno im je i to pomoglo da su im tekstovi angažirani, s mesom i krvi kakvi bi trebali biti pravi novinarski tekstovi.

Od Ugrinove knjige »Hrvati to znaju« ne možemo očekivati neko sustavno izlaganje onoga o čemu ona govori. Tako jednostavno nije pisana, ako je uopće pisac i namjeravao ove tekstove jednoga dana skupiti u knjigu. Ona je odraz odgovora na događaje oko nas, pokušaj da ti događaju ne prođu nezabilježeno. Naslov joj je na žalost itekako aktualan: »Hrvati to znaju«. Što to oni znaju? Nazivali su me neki prijatelji i poznanici i pitali o čemu se to radi. Rado sam im rekao, a u isto vrijeme mi je bilo teško. Još se moramo busati u svoja narodna prsa, dokazivati da smo to što bi trebalo biti svakome jasno. Očito da svakome jasno nije. Kušaju nas pretvoriti u bezličan narod, pogodan za kolonijalno porobljavanje. Jedan od načina za to je krivotvoriti našu nedavnu prošlost. Ugrin žestoko ustaje protiv toga. Tako proziva Božidara Kneževića i njegov film »Oluja nad Krajinom«. A to je film za koji je iz ureda Stjepana Mesića traženo da bude prikazan na HTV-u. Jedno vrijeme su odolijevali, a onda se i to dogodilo. Ugrin, ipak nije ustuknuo. Rekao im je da zna, da znamo o čemu se tu radi. Netko drugi će to, nadajmo se, sustavnije obraditi, a Ugrin i drugi vrsni hrvatski novinari pronalazit će druge zanimljive teme koje nisu žutilo, ali jesu život.

Skupivši tekstove u knjigu Ugrin ih je otrgnuo neumitnom zubu prolaznosti, još pogubnijem kada su novinski tekstovi u pitanju. Udijelio nam je jednu nezahtjevnu knjigu, ali knjigu koja mirno i žilavo odolijeva nanosima žutila koje nas je zapljusnulo. Nadajmo se da će njezin pisac i dalje biti uspješan, da će svojim primjerom odgojiti novi naraštaj hrvatskog novinarstva. Ovoga staroga, već nam je preko glave. Dvojimo li da se to ne će dogoditi?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 18. travnja 2005., 21.00 – 21.45

Osobno