Benedetto Croce, Brevijar estetike, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.

Preda mnom je knjiga koja je izvršila golem utjecaj na niz naraštaja umjetnika u ovo naše suvremeno vrijeme. Dokinula je mnoga uvriježena mišljenja koja su se temeljila na vjerskom poimanju života, ali je njezin tvorac ostao uvjerenja da je umjetnost nepojmovna, da nije obična tvar. Novi žestoki momci nisu mu to mogli oprostiti, pa su ga šutnuli u kut. Oni bi da se živi i raspravlja o drugačijoj umjetnosti. No, Benedetto Croce opet se uporno vraća. Svako malo prodre mišljenje da umjetnost nije tako bezosobna.

Benedetto Croce (1866. – 1952.) bio je bezvjerac i u tom svjetlu piše svoju knjigu o estetici. Školovao se po katoličkim školama, ali ga je zaludila lijeva misao koja se nepravedno nazivala »slobodoljubivom« i krenuo je samo svojim razumom spoznati svijet oko sebe. Naučavao je da ne postoji ništa drugo osim djelovanja duha u povijesti i to djelovanje nema svršetka. Naše ljudsko iskustvo ima dva vida: teorijsko, koje u sebe uključuje i neposrednu spoznaju, i praktično koje se očituje u gospodarskim, političkim i raznim drugim korisnim djelatnostima. Razglabajući ove njegove temeljne postavke optuživali su ga za sve i svašta. Na kraju je postao misliteljem 20. stoljeća koji je doživio najviše oprečnih ocjena.

Na hrvatske umjetnike i čitateljstvo, osim Croceove knjige, još je jedna druga knjiga ostavila traga: »Ljepota i umjetnost« fra Kvirina Vasilja. U nakladi Zirala izišla je 1979. u hrvatskom iseljeništvu. Nije ni moglo biti drugačije. Hrvatskom su vladali oni koji nisu mogli do kraja progutati ni Crocea, a kamo li bi mogli progutati Vasilja. Za razliku od Crocea, Vasilj duboko vjeruje u Boga, franjevac je i svećenik. Ipak, ne govori obranaški, već potpuno slobodno preispituje dotadašnje naučavanje o estetici i iznosi svoje. Dok o njoj govori, promatra je kroz ljepotu i umjetnost, što je i stavio u naslov svoje knjige. Pridružuje im i etiku. »Ali čovjek je u stvari tako univerzalno biće, da i svojim ovako definiranim relativnim spoznajama može dati neko apsolutno značenje. On ih može pravo razumjeti i shvatiti jedino iz pozadine nekih apsolutnih istina: tako im određujemo umne koordinate, u kojima oni posjeduju i zadržavaju svoju istinitost.« (str. 204.) Ovoga kod Crocea nigdje nema. Opravdano nam se postavlja zbog toga pitanje: koja je onda svrha umjetnosti? Da nas zabavi, povuče za nos...?

Klasična je ona definicija sv. Tome da se ljepota očituje na tri načina: nestvorena ljepota ili Bog; prirodna ljepota utjelovljena u svemiru i umjetnička ljepota utjelovljena u nekom umjetničkom djelu. Croce o ovome ne raspravlja, ali je svjestan da neko umjetničko djelo treba biti lijepo. Naučava da je ono sveopće i zasebno u isto vrijeme. Zbog toga su ga neki prozvali hegelijancem. Govorili su da je njegovo shvaćanje umjetnosti kao čiste ili lirske neposredne spoznaje, te njegovo viđenje svijeta i čovjeka kao očitovanje jednoga te istoga duha koji posjeduje unutarnji red, ustvari čisti romantizam i ništa više. A on kaže: »U svakoj riječi pjesnika, u svakom stvorenju njegove mašte, čitava je ljudska sudbina, sve nade, iluzije, boli i radosti, sve slave i bijede, sva drama stvarnosti što se neprestano rađa i raste iz sebe same, trpeći i radujući se.« (str. 136.) Budući da je »umjetnost čista intuicija i čisti izraz« (str. 134.) »svim se svojim bićem opire apstrakciji, ili bolje, čak joj se ni ne opire jer je uopće ne poznaje, zbog nevinosti vlastite spoznaje koju smo nazvali praskozornom« (str. 136.). Iako je Croceovo razmišljanje bilo među prvima koje je ozakonilo čitavu namisao intermedijalnog pristupa u suvremenoj umjetnosti, to nije bilo dovoljno da nastave njegovim putom. Apstrakcija je danas na svakom koraku. Ono što se naziva instalacija, a čiji je opet začetnik Croce, nema više nikakve sveze sa zbiljom. Jesmo li bliže pojmu umjetnosti nego u Croceovo vrijeme?

Potrebno je ovdje spomenuti i knjigu mladog hrvatskog književnika i filozofa Vlade Vladića pod naslovom »Usud estetičkog suda«. Izišla je 1998. u nakladi DHK HB i Matice hrvatske. Ne želim ga uspoređivati s Croceom, Vasiljem ili nekim drugim. Držim da je u današnjem hrvatskom društvu na njemu i sličnima njemu odgovoriti na estetička pitanja i time doprinijeti društvu u kojemu se ostvaruju. Domovinski rat izvršio je veliku prekretnicu na društvenom polju, oni sada to trebaju na misaonom. To ne mogu učiniti zagovornici lijeve misli. U njihovu poimanju nikakvo se oslobođenje nije dogodilo tijekom Domovinskog rata. Oni i dalje nastavljaju snivati svoje lijeve, marksističke, ili nekako tako, snove.

Je li moguće biti umjetnikom, a ne biti ćudorednim? Croce odgovara potvrdno. Za njega umjetnik ne mora biti umni mislilac, duboki prosuditelj, ni ćudoredni uzor. Važno je samo da sudjeluje u svijetu misli ili u djelovanju u kojemu živi, odnosno u punini ljudske drame. To može spoznati bilo kroz osobno iskustvo, bilo suosjećanjem s drugima. Don Tomislav Ivančić, koji nije ni filozof ni umjetnik, govori sasvim nešto drugo. Kao teolog promatra čovjeka i spoznaje da je sastavljen od duha, duše i tijela. Samo je duh neuništiv, vraća se Bogu, a duša i tijelo mogu oboljeti. Piše o tome u knjizi »Dijagnoza duše i hagioterapija« što ju je izdala Teovizija u Zagrebu 2004. Umjetnost, odnosno duhovno stvaralaštvo, po njemu, »posreduje duhovne vrijednosti i usmjeruje čovjeka prema čovječnosti i moralu. To je oblikovanje čovjekova psihofizičkog života prema duhovnim zakonitostima i nadahnućima.« (str. 111.) Na ovakvo razmišljanje nije ga nagnala samo njegova školska sprema, već ga je nagnalo svakodnevno iskustvo. Da mu povjerujemo? Zbog čega ne bismo? Ne bih rekao da je Croceovo iskustvo istinitije od Ivančićevog. Ustvari, radi se o tomu da Ivančić liječi one koji su pošli pogubnim putom odjeljivanja umjetnosti od ćudoređa, sada i ljepote, jednom riječju od Boga. On liječi, dakle, i pogrješke Croceova mišljenja, ali ponovimo, ne u teoriji, već poglavito u praksi.

Croce je izrekao stanovite dobre misli, ali i loše. Svojim razmišljanjem došao je do granica shvaćanja umjetnosti samo ljudskim razumom. Time je naveo druge da gledaju što je iza tih granica i da tragično pogriješe. Učinio ih je borcima za kulturu u kojoj je ljepota prognana, još gore, ružno je proglašeno lijepim, kulturu u kojoj vlada totalitarizam samog jednoga mišljenja pod obrazinom slobode. Ipak, možda Croce postane most za povratak, barem nekih, u krilo kulture kakvu smo nekada poznavali i kakva nam se i danas pojavljuje u radovima nezavedenih mislilaca i umjetnika. Taj će se povratak zacijelo zbiti, samo je pitanje tko će u njemu sudjelovati.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. listopada 2004., 21.00 – 21.45.