Michael Palaich, Za Hrvatsku moje bake, CroLibertas Publishers, Chicago, 2019.
Mnogi su zaslužni za trenutnu slobodu hrvatskog naroda, ne samo oni koje uobičajeno poznajemo. Do pojave ove knjige vjerujem da nismo znali da je među njima i Michael Palaich. Možda smo ga samo poznavali kao tvorca filma Bleiburška tragedija izišloga netom prije Domovinskog rata i to je to.
On je Hrvat trećeg naraštaja jedne hrvatske obitelji u Detroitu. Ali samo po ocu, po majci je Irac. Otac mu je potajno boravio i radio u SAD-u, dok je u njegovoj domovini carevao jugokomunizam, pa je vjerojatno to utjecalo na njega da nije pritiskao djecu koji će put uzeti. On je bio i osjećao se Hrvatom, a oni neka odluče što hoće. I tako je Michael Palaich rastao u američkoj kulturi, ali družeći se neprestano s Hrvatima. Volio je njihove zabave, njihove običaje, iako je znao tek poneku hrvatsku riječ. Najveći je dojam na njega u djetinjstvu ostavila njegova baka Hrvatica. Voljela ga je i on je volio nju. Rastao je upijajući njezinu ljubav i slušajući njezin »broken english«.
S Hrvatima se dokraja spetljao u svojoj 25. godini. Počeo je prosvjedovati zajedno s njima, boriti se za njihovu slobodu. Ali uvijek se pitao zbog čega? Ta Amerikanac je. Godine su prolazile i on je sve dublje i dublje ponirao u hrvatsku stvar. U međuvremenu se bio priključio i američkoj mornarici.
Veliki preokret u njegovu životu napravilo je saznanje glede Bleiburga. Ma zar je to moguće? Hajde, komunistima se nešto takvo moglo zalomiti, ali da se moglo zalomiti i kulturnim Englezima nije mogao vjerovati. Nabavio je kameru, iako nikada prije nije snimao, te krenuo pronaći još žive engleske svjedoke. Znamo, ishod je spomenuti povijesni film. Sami Englezi progovorili su o svome nečasnom djelu. A pronašao je tom prilikom u njihovim arhivima i dokument u kojemu oni pišu da se prema Bleiburgu kretalo oko 200.000 vojnika i 500.000 civila. Znamo da ih se od te brojke malo spasilo.
Došao je i Domovinski rat. Nije mogao proći bez Palaicha. Najprije je krijumčario oružje i drugu opremu za Hrvatsku. Nakon toga i sam je tamo otišao. No, u međuvremenu su ga u Frankfurtu uhvatili s oružjem. Zaradio je prijavu američkim vlastima. I tako mu je u Hrvatskoj glava visila u torbi zbog ratnih djelovanja, a kod kuće mu je glava bila u opasnosti da zaglavi u tamnici na duže vremensko razdoblje. Nije se predavao. Išao je i u BiH, čak i u opkoljeno Sarajevo. Izvješćivao je za Amerikance što se tu zapravo događa.
Na kraju sve te balade jedan sin njegova prijatelja pita ga je li to sve vrijedilo. Ostao je zatečen. Nije prije o tomu razmišljao. Misli su mu se vratile prema baki. Ali nije zaboravio ni bake onih koji su gurnuli Hrvatsku u stanje u kakvom se sada nalazi. »Poput njihovih očeva koji su se u prošlosti klanjali Titovim slikama, ti saboteri domoljubne Hrvate nazivaju fašistima. Bila je to omiljena i učinkovita taktika koju su u prošlosti koristili njihovi očevi i djedovi. Novi komunisti tu su taktiku pronašli na tavanima svojih baka, otresli prašinu i dali joj novu svrhu u obliku propagandnog alata protiv svih onih kojima je hrvatski narod draži od internacionalizma.« (str. 255.) Mislim da komentar nije potreban.
No, treba reći da ovu knjigu nažalost bolje razume oni koji su potekli od drugih baka nego on. Zbog toga i ne žele da steknemo saznanje o njima i da se povežemo s našom braćom i sestrama u iseljeništvu. Znaju da bi to do kraja prekinulo njihove nakaradne snove, a ojačalo one domoljubne. Zbog toga čitajmo i širimo ovu i slične knjige. Puno toga možemo, samo ako se usudimo. A nema nikoga drugoga čija bi to bila zadaća i koji će to učiniti umjesto nas.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 28. listopada 2020.