Print Friendly, PDF & Email

Ivan Ott, Djeca žrtve rata i poraća optužuju!, Naklada Bošković, Split, 2010.

Pripadao je skupini Plavi dječaci što ih je opisao Branimir Kovačević u istoimenoj knjizi. Nadarena hrvatska djeca bez jednoga ili oba roditelja, bez doma, siromašni. O njima se odlučila osobno brinuti obitelj dr. Ante Pavelića. Bila je to 1942., godina kad su se rasplamsale borbe u sjevernoj i središnjoj Bosni, kad su na tisuće djece preplavile Zagreb i bile spašene. Kasnije je to poslužilo jugoslavenskim vlastima za optužbu ne samo ustaškog režima nego i Katoličke crkve. Spomenuti dječaci, pak, dobiše naziv po plavim odorama koje su nosili. Bilo ih je sveukupno 49. Krajem rata tajno su prebačena u Austriju. Nakon komunističke pobjede doušnici ih pronađoše i biše vraćeni u Jugoslaviju. Sve je poprimilo međunarodne obrise pa im je život pošteđen. Nisu smjeli pričati o svojoj prošlosti, a zabilješke tko su i što su išle su kamo god su krenuli.

Ovo je naizgled sretna priča iz tog tužnog vremena Drugog svjetskog rata. Zna to pisac i zahvaljuje Bogu te se odlučuje na pisanje knjige o onoj djeci koja nisu preživjela ili su prošla puno gore od njega. Ne govori pritom samo o hrvatskoj, nego i o srpskoj, židovskoj, njemačkoj djeci. Rat ih je jednako zahvaćao, ovisi samo tko je bio napadač.

Naravno da je dobar ovaj pristup, ali ne bi pisac pogriješio ni da je govorio samo o patnjama hrvatske i njemačke djece. Za vrijeme komunizma to je, naime, bila zabranjena tema. Komunisti su se osjećali krivcima i nisu htjeli da se sazna što su radili.

Jezivo izgledaju opisi muka kroz koje su djeca prolazila. Čovjek se pita je li to moguće. Nakon toga ostaje mu samo se pomoliti za tu djecu. Ništa nisu bila kriva, a tamanili su ih kao muhe. Teško je zaboraviti sliku ubijanja troje djece u dječjem logoru Teharje. Zbog neljudskih uvjeta života odlučili su pobjeći. Ali su ih uhvatili. Komesarica i njezini pomagači dotukli su ih batinama. Za primjer ostalima koji su sve to morali gledati.

Osim ubijanja tijela bilo je i ubijanja duha. Naročito su to iskusila njemačka djeca. Od njih su jugoslavenske vlasti nastojale stvoriti svoje janjičare. Tako Ott opisuje dječaka koji je svaku večer prije spavanja po stotinu puta ponavljao: »Moje pravo ime je Michael Heider, moje pravo ime je... moji su roditelji podunavske Švabe.« Jednostavno je odlučio da od njega ne će stvoriti Dobromira Gavrilovića, ime koje su mu dali u domu. (str. 119.)

Ott je inače knjigu podijelio u četiri poglavlja. Nakon predgovora Djeca žrtve ideologije slijedi poglavlje Stradanja djece u Jugoslaviji 1942. - 1948. Poslije njega najduže je poglavlje Pogubljena djeca. Pisac se potrudio i osim brojaka donio i mnogobrojne sudbine. Male su stvari odlučivale o životu i smrti. Djeca bez roditelja, naslov je trećeg poglavlja. Kratko je, kao i četvrto, Djeca s pečatom, djeca državnih neprijatelja. Ozbiljnost knjige pojačava i Izvor podataka.

Neke stvari zacijelo su se mogle spriječiti. Npr. komunistički progon podunavskih Švaba. SAD su znale za njega, ali nisu ništa učinile. A rat je već bio gotov. Na površinu je, naime, isplivao dokument što ga je američko veleposlanstvo u Beogradu poslalo ministarstvu vanjskih poslova svoje zemlje 30. rujna 1947. U njemu između ostaloga piše: »Jugoslavenska vlada je 1944. i 1945. godine prema našim procjenama 150.000 ljudi njemačkog podrijetla iz provincija Banat i Bačka zatvorila u koncentracijske logore diljem cijele Jugoslavije.« (str. 146.) Malo tko se od njih spasio.

Treba zahvaliti Ivanu Ottu što se dohvatio ove teme. Međutim, šteta bi bilo ako ga i drugi ne budu slijedili. Zločinačka ideologija je uvijek to bez obzira bila pobjednica ili joj se pripisivale neke druge zasluge.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 23. siječnja 2012.; hrsvijet.net, 22. siječnja 2012.

Osobno