Print Friendly, PDF & Email

Stjepan Šešelj, Približene daljine duhovne Hrvatske, HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 2009.

Predvečerje pada komunizma ili u zoru rađanja slobode. Iz takvog okoliša izrasla je ova knjiga. Šešelj je osjetio što se sprema i jednostavno nije htio ostati po strani.

Svi odgovori zbog čega je postupio tako kako je postupio nalaze se u prva dva ogleda u knjizi. Prvi, Naša zbirka amerikanskih fotografija, ogled je zapravo o mnogim našim hrvatskim obiteljima. Stiskao komunizam, a na zidu požutjele fotografije. Naši u boljem životu, tamo daleko preko mnogih granica. Pobjegli su, ali ne u onom lošem smislu te riječi. Da nisu oni, možda bismo mi, živjeti se mora. Drugi ogled, Hrvatska – velesila raseljenosti, govori sam za sebe. I tko ne bi krenuo u pohode svojima čim se led malo otopio?!

U pamet su mi se dobro usjekle sljedeće rečenice iz ogleda Kraj krvavog hrvatskog limesa. »Stoga što sam u očima, u svakoj kretnji Vinka Grubišića vidio koliko bi njemu značio jedan trenutak, jedna kava s nama na Jelačićevu trgu, u Zagrebu ili samo jedan pogled na rodno Posušje, makar kratki boravak među nama u Hrvatskoj. Vjerujem da je Viktoru Vidi bio pružen takav trenutak, on se nikada ne bi bacio pod vlak.« (str. 245.) Koliko je samo povijesti i ljudskih sudbina utkano u ove naizgled jednostavne riječi! U tuđem si svijetu, stari nisi zaboravio, te od muke ili čežneš za njim ili se ubijaš. Srednji put samo je utapanje u more domaćina.

Putovao je, dakle, Šešelj tih godina po bijelom svijetu, razgovarao sa svojim sunarodnjacima i smišljao kako približiti te daljine. Osjećao je da smo svi jedno, da postoji duhovna Hrvatska, a ne samo ona na zemljovidu s više ili manje svojih zemalja. Plod toga razmišljanja je i Prijedlog za osnivanje odsjeka (sekcije) za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Sami tekst je donesen na kraju knjige iako se to mišljenje neprestano kroz nju provlači. Trebalo se usuditi nešto takvo napraviti. Sve je moralo ići ispotiha, da namisao uspije, jer se Društvo književnika Hrvatske, tako se tada zvalo, još nalazilo u njihovim, komunističkim rukama.

Bilo je, naravno, i drugih namisli o čemu Šešelj opširno piše. Ustvari knjigu je podijelio u četiri poglavlja. Prvo poglavlje predstavlja Šešeljeve poglede na temu propitkivanja tko smo u danom povijesnom trenutku. On se opredijelio, kao i mnogi u iseljeništvu. Drugo poglavlje opisuje pojavljivanje i domete knjiga Prinosa za povijest književnosti u Hrvata. Dogodilo se konačno i to. Nema više nepostojećih hrvatskih pisaca, kao u komunističko vrijeme. Više nije glavno kako si se opredijelio, već kako pišeš. Ista namisao kuša se širiti i kroz razne časopise ili kroz njihove dodatke kao što je Korabljica. Dotle rat bjesni. A onda dolaze i vremena kada Hrvatska biva oslobođena i kada se počinju svoditi računi. Jedne pamtimo kao one koji su mnogo dali za hrvatsku slobodu, poput Gojka Šuška (str. 194.), slušamo druge dok razmišljaju o povratku, trpimo treće dok... Došlo je do kraja krvavog hrvatsko limesa, kako se kaže u četvrtom poglavlju, koje je ujedno najkraće. Pred nama se otvorio novi svijet. Hoćemo li se susresti s onima koji su u tuđini čuvali spomen na svoju domovinu i pomagali joj na razne načine ili ćemo dopustiti da njihova slika ostane komad prohujalog vremena?

Kad se slegnu dojmovi čitanja ove knjige, učini nam se kao da sjedimo u nekom našem dalmatinskom tinelu i prebiremo po svojoj povijesti. Koliko god da je slavna, toliko je i krvava. Ali je naša i valjda želimo da bude poput stijega na našem putu u nebesku domovinu. Ne znam, odluka je na nama. Šešelju je sve jasno.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. siječnja 2012.; hrsvijet.net, 14. siječnja 2012.

Osobno