Print Friendly, PDF & Email

Bernard Nathanson, Iz smrti u život, Verbum, Split, 2009.

Školuješ se, učiš nove stvari, onda najedanput progledaš na drukčiji način nego do tada. Upio si duh liberalizma, duh prosvjetiteljstva. Dogodilo se to Nathansonovu ocu, koji je potjecao iz bogobojazne židovske obitelji, naravno kasnije i njemu. Nije, dakle, odlučujuća bila ni vjera ni nacionalnost. Vanjština je uvjetovala da se nutrina preokrene.

Nathanson je volio medicinu i uz mnogo odricanja uspio je dovršiti studij. Skupio je mnogo znanja, ali je na ćudorednoj razini ostao vrlo nisko. Ništa ga nije poticalo da se zamara tim pitanjima. Važno je bilo savjesno odraditi svoj posao. Zbog toga mu pitanje pobačaja nije predstavljalo nikakvu posebnu poteškoću. Po prvi se put izravno s njim susreo kad mu je zatrudnjela djevojka Ruth. Volio ju je, ali nije još bio spreman na brak. Htio je prije učvrstiti svoju karijeru. Pronašao je liječnika koji će obaviti pobačaj njegova djeteta. Međutim, nakon toga njihova je ljubav zahladnjela te su se odlučili rastati.

Danas Nathanson žali zbog toga i krivo mu je da nije proživio život s njom i da sada u mirovini ne uživaju zajedno u svojoj unučadi. Kasnije su slijedili različiti brakovi, sve odreda neuspješni. Kroz to vrijeme postao je »kralj pobačaja«. Borio se za njegovu legalizaciju. Kad je zajedno s istomišljenicima to postigao, posvetio se radu u klinici gdje su se pobačaji obavljali kao na tekućoj vrpci. Zastupao je mišljenje da žena ima pravo na izbor i da se sami pobačaj mora odvijati na što besprijekorniji način. Ta to je briga za ženino zdravlje, mislio je.

Preokret se dogodio pojavom ultrazvuka. Vidjevši po prvi put sliku na zaslonu ultrazvučnog uređaja, počeo se kolebati. Shvatio je da je taj ljudski zametak puno više od obične nakupine stanica koju možemo odstraniti po volji. Sinulo mu je da u ljudskom životu ne postoji samo odrastanje, zrelo doba i starenje, već i da je devet mjeseci prije rođenja također jedan pojas u neprekinutom spektru života. Drugi odlučujući korak bio je kad je s prijateljem, koji je dnevno obavljao dvadesetak pobačaja, snimio što se događa tijekom tog čina. Kasnije je taj film nazvan Nijemi krik. Nathanson je počeo izlaziti iz tame pakla. Priznao je sam sebi i drugima da je odgovoran za 75.000 pobačaja.

Ova je knjiga malo autobiografija, malo razmišljanje o medicini, malo razmišljanje o ćudoređu. Pisac je kao na dobroj ispovijedi prikazao sebe, svoje znanje i svoje razmišljanje. Idući za svojim osobnim spasenjem ili prosvjetljenjem, optužio je čitavo suvremeno vrijeme. Umjesto da razmišlja o ispravnosti svojih postupaka, ono razmišlja o tvarnoj dobiti koju može iz nečega izvući. Pritom se nerijetko služi prijevarama. Nathanson je spoznao da razvikana javna glasila ne žude za istinom. Stranice su im bile otvorene za stavove zagovaratelja prava na pobačaj, ali ne i zagovarateljima prava na život. U pitanju je bio novac i ništa više. Slično je opazio i u drugim slojevima društva. Nestajalo je traganje za jasnoćom, a širio se stav »baš me briga«.

Na kraju balade Nathanson postaje katolikom. Međutim, ipak to nije sržna misao ove knjige. Njezina je namjera, zapravo, potaknuti na razmišljanje i pomoći čovjeku da se vrati ćudoređu koje je Bog jednoga dana stavio u njega. Tada će biti sposoban štititi i one najugroženije, čuvati prave životne vrijednosti. Zbog svega ovoga Nathansonova autobiografija spada u sam vrh autobiografija 20. st. Otvara obzorja i širi nadu. Jamstvo za čitatelja koje se traži svijećom.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 11. srpnja 2011.; hrsvijet.net, 9. srpnja 2011.

Osobno