Print Friendly, PDF & Email

Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, Naklada Gea, Zagreb, 2010.

Zlo je krenulo s juga. Nažalost. Kao da nije bio dovoljan talijanski fašizam. Ovog puta isprsila se crvena boja. Došla je s Visa, potpomognuta Englezima. Oni su je uvježbali i opremili. Razlila se po nebranjenom Dubrovniku uvečer 18. listopada 1944. Žitelji su s nadom pratili ulazak te vojske. Mislili su da će biti bolja nego ona prethodna. Da bi je dostojno dočekali, na svojim su kućama izvjesili hrvatsku zastavu sa zvijezdom petokrakom na sredini.

Ovako je Hrvoje Kačić svojim mladenačkim umom zabilježio prve trenutke komunističke »slobode«. Idila. Ali, kao što su ušli pod okriljem mraka, tako su počeli i djelovati. Ubrzo se pročulo za strijeljanja. Ljudi nisu mogli vjerovati. Međutim, bila je istina. Kačić je na plakatu u luci pročitao imena strijeljanih i o tome obavijestio svoje roditelje. Majka je otišla provjeriti. Bila je istina. Otada se zastava sa zvijezdom petokrakom nikada više nije smjela vijoriti na Kačićevim dvorima, kao i mnogim drugima, a Hrvoje je spoznao kojom stranom krenuti.

Nije ova knjiga nipošto Kačićeva autobiografija ili svojevrsni memoari. Jest ona i sve to, ali i mnogo toga drugoga. Pišući u slobodi za različite namjene tekstove o prošlosti svoga rodnoga grada i okružja, pisac pomno obrađuje vrijeme komunističke strahovlade. Krhotine su to različitih događanja koje se daju skladno složiti u cjelinu. Kačić je otvoren, jasan i vjerodostojan. Događajima prilazi hladne glave i vrela srca. Nikoga ne mrzi, nikome se ne želi osvetiti, samo želi ispričati nepravedno prešućenu istinu. Zbog toga pazi da ne bi nešto od onoga prljavoga nepravedno palo na potomstvo onih koji su to radili. Kako drukčije od »plemenite mržnje« koju su komunisti navješćivali! U tome je prednjačio njihov vođa drug Tito. Kačić donosi nekoliko rečenica iz njegova govora na balkonu sveučilišta u Ljubljani 26. svibnja 1945., kad je rat već bio završio. »Što se tiče ovih izdajica kojih je bilo u svakom narodu, među svim ljudima, to je sada stvar prošlosti. Ruka pravde, osvetnička ruka naroda već je stigla većinu; samo manjina izdajica uspjela je pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo. Ta manjina nikada više ne će zuriti u naše lijepe planine, naša cvjetna polja. Ako se to i dogodi, trajat će samo kratko vrijeme.« (str. 109. – 110.)

Ti »izdajnici« u Dubrovniku su bili svećenici, profesori, jednostavno vjerska i društvena elita. Prije toga, da bi se zagrijali, ubili su skupinu od 11 mladića, samo se jedan uspio spasiti, odnosno pobjeći. Ni imena im nisu znali, kamoli da su ih sudili. Tako od pojave plakata u gradu 26. listopada više ništa nije bilo isto. Jaz se još više produbio kad se saznalo da su unovačeni domaći mladići namjerno gurani da poginu u borbama. Kad Hrvoje Kačić u slobodi pita jednoga od najodgovornijih za nabrojane zločine, Antu Jurjevića Baju, kako je mogao tako postupati, njegov je odgovor bio da je »falija«. To je sve što je komunizam do sada učinio za ove nepravedno ubijene.

Sam pisac također je imao velika okapanja s novim društvenim uređenjem. Najprije su ga u srednjoj školi izazivali školski »drugovi« zbog nedolaska na nastavu na Božić, nastavilo se na sveučilištu u Zagrebu. Prvo uhićenje doživio je kao srednjoškolac u Dubrovniku, a prve tamničke dane iskusio u Zagrebu. Nije se dao. Dobro je igrao vaterpolo, ušao u izabranu vrstu tadašnje države, dobro učio. Htjeli su da napusti domovinu, svojevoljno, pa su ga neprestano izazivali i podmuklo gurali prema toj odluci. Ostao je na svojoj rodnoj grudi boreći se i doživjevši slobodu. Djelatno se uključio u politički život stavljajući svojoj domovini svoje pravničko umijeće na raspolaganje. Iz toga razdoblja svakako treba istaknuti druženje s Fitzroyem MacLeanom, negdašnjim britanskim predstavnikom pri komunističkim snagama na Visu. I to ne bilo kakvim. Tito je u njega imao veliko povjerenje. Međutim, uvidjevši kasnije komunističke strahote prešao je na stranu istine pa je tako pomagao Hrvatima u Domovinskom ratu.

S pravom je u podnaslovu knjige pisac stavio da su dubrovačke žrtve početak Bleiburga. Zna to dobro i Široki Brijeg gdje komunisti ponovno otvoreno nastupiše. Ali sve bi uzalud. Nikakvo zlo nije moglo uništiti slobodu. Patili smo, pročistili se i došli do današnjih dana. Što će dalje biti ovisi o nama samima.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 29. kolovoza 2011.; hrsvijet.net, 27. kolovoza 2011.; Marulić, XLIV, 4, Zagreb, 2001., str. 153. – 154.

Osobno