Print Friendly, PDF & Email

Marija – Vica Balen, Bili smo idealisti, Disput, Zagreb, 2009.

Da sam uopće počeo čitati ovu knjigu, krive su dvije činjenice. Članak »Uspomene razočarane revolucionarke« u jednom ozbiljnom tjedniku i sam naslov knjige koji je potvrđivao ono što mi se učinilo da jest. Međutim, ubrzo sam shvatio da stvari drukčije stoje. Ipak, izdržao sam do kraja zbog nekih drugih razloga.

Marija – Vica Balen nije se razočarala u svoju komunističku partiju, nego se samo razočarala u određene postupke svojih drugova, i to prema njoj i njezinoj obitelji. To je motrište s kojeg ona polazi i kako piše ove svoje uspomene. A onda u skladu s tim i ocjenjuje pojedine ličnosti iz svoga okružja. Oni koji su joj se više zamjerili, dobili su više podataka o svojim nečasnim radnjama, oni drugi nimalo ili tek nešto blijedo. Ne radi se tu, dakle, o iskrivljavanju činjenica, nego samo o njihovom iznošenju ili ne.

Sve u svemu zanimljivo je čitati ove uspomene. Autorica je sa svojim mužem pripadala u sami vrh komunističkog pokreta u Hrvatskoj. Pred našim očima odvija se drama hrvatskog čovjeka. Jugoslavija i njezini pomagači stiskli sa svih strana. Virus komunizma širi se hrvatskim krajevima. Kamo krenuti? Marija – Vica Balen bira komunizam te je presretna kada je primaju u Partiju. Ostvarila joj se životna želja koja nikada nije nestala iz njezina srca. Je li pogodila »u sridu« ili »u ništa«?

Autorica je umrla malo prerano, u jesen 1984., tako da nije dovršila ove svoje uspomene. Opisala je uglavnom sjećanja do kraja 1944., s kratkim izletima u neke kasnije godine. Tako nismo dobili njezino mišljenje o poslijeratnim komunističkim zločinima i način ustrojstva njihove vlasti. Mislim da nas sve to ne bi previše obradovalo. Jer da je autorica htjela osuđivati to vrijeme, spomenula bi sve barem jedanput u svojim izletima u tekstu.

Začuđuje komunistička bešćutnost prema sudbini svoga naroda. Njima je tek stalo do njih samih i do njihove Partije. Tako se Marija – Vica Balen svega jedanput pita sljedeće: »No pišući tada svoju reportažu o tuzi srpskih žena nad grobovima svojih muževa, sinova i braće pobijene u Blagaju, nisam mogla da ne pomislim kako ovih dana, kad čuju o borbi kod Blagaja, tko zna gdje sve ne plaču i hrvatske žene, majke i sestre za svojim muževima, sinovima i braćom – poginulim domobranima (koji se nisu dospjeli predati) i žandarima i ustašama (koji se nisu htjeli ili mogli predati).« (str. 268.) Bilo je to prvi i zadnji put u knjizi da je progovorila o tome i sličnome. Svako malo navodila je ustaške zločine, a komunističke je stidljivo spomenula dva ili tri puta. Prvi su naravno bili zločinci, a drugi borci za slobodu.

Vrijedi zabilježiti još neke komunističke crte koje se zrcale u knjizi. Progon svoje Partije opisuje najcrnjim bojama, iako se hvali da su u tamnici, između ostaloga, proučavali komunističku literaturu i spremali se za svoje revolucionarno djelovanje. Ni u primisli nemaju dopuštenje takvih ljudskih prava onima koji su stajali na suprotnoj strani kad su osvojili vlast. Pravilno primjećuje da su Srbi i u Partiji najprije bili Srbi, a tek onda komunisti, dok su ona i mnogobrojni drugi komunisti Hrvati najprije bili komunisti. U ime Partije odriču se i razuma i prijatelja. Kad je i slijepcu očigledno da Partija nema pravo, njihov je odgovor da drugovi znaju što rade. Kad Partija nekog osudi, onda se ovako ponašaju: »Pozvali smo Škorićeve na stranu i sve iznijeli: da smo im bili i da i dalje ostajemo prijatelji, ali da smo, kao disciplinirani komunisti – prisiljeni prihvatiti partijsku odluku i do daljnjega prekinuti sve veze s njima i ostalim krležijancima.« (str. 163.) Ipak, kasnije staju na Hebrangovu stranu što im je donijelo grdnih nevolja u životu i vjerojatno je to početak razočaranja i namjere napisati ovu knjigu.

Sve u svemu vrijedilo se pozabaviti štivom Marije – Vice Balen. Kroz njezinu ličnost spoznali smo svu bijedu hrvatskih komunista koji nikad nisu razmišljali o Hrvatskoj, makar komunističkoj, nego samo o nekakvoj republici, zasebnosti, u okviru Jugoslavije. Pravi pogodak »u ništa« unatoč svim životnim nevoljama.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 26. rujna 2011.; hrsvijet.net, 25. rujna 2011.

Osobno