Print Friendly, PDF & Email
Josip Jurčević, Odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini 1990. – 1995., DIS, Zagreb, 2009.

Državama BiH te Hrvatskom protutnjali su nebrojeni međunarodni posrednici, humanitarci, uhode, ubojice i kakvi sve ne. Tu je rat bjesnio nesmanjenom žestinom. A napadač je bila Srbija, JNA i neki od ovih nabrojanih. Nakon toga proradi tzv. Haaški sud koji je trebao kazniti krivce. Međutim, on se dade na izjednačavanje napadača i žrtve, jer oni koji su ga pokrenuli itekako imaju prste u ratu na ozemlju dotičnih država. Na taj način dođe do toga da Jur
čević i slični moraju dokazivati bjelodane činjenice na način poduke djece u pučkoj školi, jer suci i tužitelji niti imaju kakva predznanja niti im je zapovjeđeno da sude po pravdi.
Ovo je okvir u kojem je i zbog čega je nastala ova knjiga. Između ostaloga Haaški je sud uhitio šestoricu istaknutih Hrvata iz Herceg Bosne koji su tijekom Domovinskog rata bili na odgovornim mjestima. Odlučio im je dokazati da su se udružili u zločinački pothvat da bi srušili BiH. Zbog toga je obrana generala Praljka od povjesničara Jurčevića zatražila da napravi stručnu ekspertizu ove problematike. On je to učinio, a kasnije također svjedoči pred Haaškim sudom.

U prvom dijelu knjige pisac predočava povijest BiH do raspada druge Jugoslavije (1991.). Počeo je još tamo od pretpovijesti pa nastavio 12. stoljećem i kasnijim dolaskom Turaka te svim ostalim što se događalo do pada komunizma. Jednostavno, pitko, poučno, stručno, prepuno činjenica i logičkih zaključaka. Nakon ovog uvoda slijedi drugi dio koji obrađuje BiH 1990. - 1995. Hrvati su se našli u kovitlacu povijesnih događanja. Nisu se dali pomesti. Ustrojili su društvenu vlast kad nikakve vlasti nije bilo i kad su svi digli ruke od BiH. Na taj način uspjeli su se spasiti, ujedno spasivši i BiH, od napadača. Budući da je Haaški sud najviše zanimao odnos države Hrvatske prema BiH, jer i nju su uvukli u zavjeru protiv nje, Jurčević zorno prikazuje kako je taj odnos bio jedini moguć i ispravan. On je podrazumijevao da se pomogne državi BiH. Zbog toga je Hrvatska naoružavala i opremala tzv. Armiju BiH, čak i onda kad su se borili protiv Hrvata, prihvaćala bošnjačke izbjeglice, liječila njihove ranjenike, pomagala diplomatski i na razne druge načine. Koji napadač čini tako nešto? Svemu ovome pisac dodaje i svoj znanstveni rad o povijesno-političkim aspektima djelovanja Haaškog tribunala, zatim nekoliko medijskih intervjua, kao i isječke iz svoga svjedočenja u Haagu. Čak je priložio i CD o svome ekspertnom svjedočenju.

Svojim djelovanjem, a što je dokazano i preko ove knjige, Haaški sud ne zanima istina. On je najprije postavio stereotip, a nakon toga počeo je tražiti, proizvoditi i prezentirati selektivne izvore koji bi potvrdili taj stereotip. Na kraju se dobije privid istine koji izgleda stvaran onima koji nisu dobro upućeni u problematiku. Promicatelji ovakvog pristupa mnogo toga temelje na snazi medija. Tako su stvorili između ostaloga stereotip da su Hrvati srušili Stari most u Mostaru i time im nanijeli veliku štetu. Međutim kad je obrana uhićene šestorke na Haaškom sudu dokazala da to nije tako, jednostavno su maknuli taj stereotip i ubacili neke nove.

Ova knjiga dobro dođe svakom čovjeku koji voli istinu jer mu je iznosi kao na dlanu. Ne znam koliko će pomoći optuženima u Haagu, daj Bože da tako bude, ali kako je sve do sada išlo ne treba se nadati nečemu posebnom. Upućeniji kažu da su presude već napisane, kao u ona bivša huda komunistička vremena. Bilo kako bilo, boriti nam je se i ići naprijed u traženju slobode. A pred tim će silnici ustuknuti prije ili kasnije.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 17. listopada 2011.; hrsvijet.net, 15. listopada 2011.

Osobno