Tomislav Žigmanov, Minimum in maximis, AGM, Zagreb, 2007.
Živiš uz granicu, ali s one strane koja ne pripada tvome narodu, iako je nekada bilo drukčije pa se održala jaka manjinska skupina. U jednom trenutku prekogranični odnosi se jako posložniše, s tvoje strane granice napadoše tvoje s one strane granice. Pomoći nešto posebno ne možeš, gledaš samo kad će i tebe otpuhati povijesni vjetar. Skica je ovo za lakše razumijevanje filozofiranja Tomislava Žigmanova. Svjestan je on i jedne i druge svoje pripadnosti, te s ruba piše zapise o nerubnome, kako stavlja u podnaslov ove svoje knjige. Uspijeva nadići ograničenosti i piše dobar filozofski esej pa nije čudo da je nagrađen kao pisac najbolje knjige eseja u Hrvatskoj.
Za nosače svoga filozofiranja rabi tradicionalne filozofske kategorije: tempus, locus i modus. Ova poglavlja sintetizira dodatkom »Post scriptum – o vremenu, mjestu i nadama«. Nije mu namjera istresti pred nas svoje filozofsko i ino znanje, već pokušava progovoriti o svijetu oko sebe. Koliko god bilo teško, želi se snaći u tom svijetu, podijeliti s njim određene spoznaje i doživjeti se više kao čovjek. Ne libi se, dakle, izraziti osobna uvjerenja i stavove, dirnuti u ono zbog čega će ti fućkati, a ne pljeskati. Svjestan je svoje odgovornosti intelektualca i ne želi je tako lako proigrati.
Kao filozof Žigmanov nastupa humanistički i kršćanski. Svoje stavove ne izlaže sustavno, nego su oni kao potka nazočni u svakom njegovom filozofskom tkanju. Preispituje ono svakodnevno tako da ga se može doživjeti i kao egzistencijalističkog filozofa. Duboko cijeni Europu, iako joj ne povlađuje. Želi da ona sačuva svoju kršćansku bit i bude spremna odgovoriti na izazove koje se stavljaju pred nju na početku trećeg tisućljeća. Piše tako esej »Pluralnost kao bit« s podnaslovom »skica za narav filozofije na kraju II. tisućljeća«. Stavlja ga na sami početak knjige, kao da time želi reći: evo to sam ja i tako me dalje shvaćajte.
Pitanje identiteta za Žigmanova je riješeno, on se opredijelio, iako ne zna kako će ga njegovi primiti. Spominje svoja dva poznata sunarodnjaka Hrvata. Josipa Pančića, utemeljitelja Srpske akademije znanosti i umjetnosti te ratnog zločinca Frenkija Simatovića, utemeljitelja zloglasnih srpskih Crvenih beretki i ratnika po Hrvatskoj i BiH. Nastavlja razmišljanjem o vrijednosti, a onda zaključuje da si onoga tko te čita. Donekle bih se s njim složio. Nije ničim izdao svoju narodnu pripadnost pa je svima jasno čiji je ili kakav stupa pred čitatelja. A on je ovom svojom knjigom to uspješno učinio. Možemo mu samo poželjeti da nastavi tim putom.
Miljenko Stojić
Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 7. prosinca 2009., 13.15 – 13.45