Ivan Kordić, Misaono putovanje s Martinom Heideggerom, Naklada Jurčić, Zagreb, 2010.

Jedni pripremaju Drugi svjetski rat, drugi razmišljaju. Heidegger spada u ove potonje. Tijekom uspona nacizma kao rektor sveučilišta uspješno brani spaljivanje nepoćudnih knjiga. Kasnije govori o određenim vrlinama ovoga pokreta. Zbog toga mu francuska administracija nakon pada nacizma zabranjuje profesorski rad. On nastavlja i dalje razmišljati i tražiti istinu.

Potrebno je sve ovo spomenuti da bismo lakše razumjeli i Heideggerovo mišljenje i njegov položaj u suvremenoj filozofiji. Iako je jedan od najvećih mislitelja suvremenog vremena, i dalje ga guraju u stranu zaboravljajući njegov stav prema svemu što je progonjeno. Time nam se i njegov odnos prema nacizmu otkriva u drugom svjetlu. Koga je zapravo branio, nacizam ili pravo njemačkog naroda da živi slobodno i bez bilo kakvih poniženja? A tada mu se upravo to događalo.

Kordić uspješno plovi valovima Heideggerova mišljenja. Uzima njegove bitne postavke i onda o njima govori. Sve je podijelio u 6 poglavlja: Mišljenje i istinsko razumijevanje bitka; Teror bića i tehnička ugroza; Mišljenje i kazivanje iz tišine; Sloboda i nesloboda u vremenu napretka; Pluralizam iz izvorne vlastitosti; Bog i bogohuljenje kao izazov. Očito ništa ne prepušta slučaju. Htio nam je približiti ovoga filozofa onakvog kakav on jest, bez bilo kakvih političkih konotacija.

Heidegger je različit od mnogih suvremenih filozofa. On zapravo u filozofiji i u njezinoj povijesti na djelu vidi izvjesnu dekadenciju. Osobito je to došlo do izražaja u ova naša vremena. Predmet filozofiranja postaje biće, umjesto bitka i njegove istine. A zapravo bi trebalo misliti daleko dublje i istinskije, dalje od onoga što može logika i njome prožeta prirodna znanost. Treba shvatiti važnost jezika i važnost tišine, uroniti u bitak bitka. Mišljenje koje počiva na matematičkoj istini i koje se pokušava nametnuti to jednostavno ne može doseći. Apsolutna sigurnost nije moguća, bitak i vrijeme neprestano su u svome dovršavanju. Nije teško zaključiti da sve ovo vodi k Bogu, od čega Heidegger ne bježi kako bi se moglo učiniti površnom promatraču. On istina kritizira teologiju, ali ne da je obori nego da ispravi njezin način razmišljanja koji se suviše približio matematičkoj točnosti, zanemarujući ono dublje, ono pjesničko u životu oko nas.

Iz ovog kratkog prikaza Heideggerova mišljenja, odnosno onog o čemu knjiga govori, može se zaključiti da dotični filozof nastoji stvarima omogućiti pokazati se onakvima kakve jesu, u isto vrijeme svjestan činjenice da je to nemoguće na apsolutan, definitivan način. Toga dotadašnja filozofija i metafizika jednostavno nisu ili nisu htjele biti svjesne. Zbog svega ovoga knjiga je osvježenje i pravi pogodak u trenutnoj hrvatskoj filozofskoj literaturi.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 9. srpnja 2012.; hrsvijet.net, 8. srpnja 2012.