Vjekoslav Boban, Postmodernistički štionik, Dan, Zagreb, 2005.

Samo samosvjesni ne dopuštaju da im netko odredi njihov put. Jedan je od takvih Vjekoslav Boban.

Ovu svoju knjigu pisao je desetak godina, drukčije od mnogih ostalih pristupa književnom stvaralaštvu. U proslovu se ne stidi priznati da mu je javno objelodanjivanje takvog stava omogućio Domovinski rat. Drznuo se pojam »postmodernizam« shvatiti ne kao puki »postavangardizam«, već uistinu time što on sam kaže: dolazi poslije modernizma. A taj modernizam razlomio je sve oko sebe. Boban je svjestan da se ponovno vraćaju vremena gradnje, vremena vrijednosti i promišljena hoda naprijed.

Iako se ovakvi uradci obično ne čitaju s nekim velikim zanimanjem, s ovim je stanje drukčije. Boban je vješto isprepleo građu te nam se čini da nam priča neku zanimljivu priču. Krećući se postmodernističkom misli najprije razlaže određena teorijska pitanja u hrvatskoj književnosti. Nakon toga prelazi na Hercegovinu pa tu govori o ikavici i književnicima iz toga podneblja. Dotiče se i našeg iseljeništva, kao i književnika iz države Hrvatske. Zaokruživši ove opće hrvatske teme svoju pozornost svraća na one iz književnosti Zapada. Naročito razglaba o kratkoj priči. Time kao da želi poručiti protivnicima da nacionalno nije zatvaranje u uskogrudnost svoga naroda i ozemlja, dapače to je uvjet da bi se shvatilo opće.

Mišljenja sam da će Boban ovim svojim stavom nadahnuti i druge hrvatske književnike da konačno počnu misliti svojom glavom. Vrijeme dosadašnje dekadentne književnosti je pri kraju. Postmodernizam stvara drukčije društveno ozračje. Ogleda se to i u jezikoslovlju, komunikologiji, kulturi, javnim glasilima. Boban je svega svjestan i ne boji se sve to spominjati.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. travnja 2007., 21.00 – 21.45