Zoran Filipović, Dnevnik smrti, Naklada Zoro, Zagreb – Sarajevo, 2006.

Kad se 1992. pojavio Filipovićev Dnevnik smrti bio je to događaj. Njegove fotografije i ono nešto teksta uz njih govorili su nam da smo na pravoj strani, da će dobro pobijediti unatoč svemu. Sada se ponovno pojavio Dnevnik smrti, ali s puno više teksta i s puno manje fotografija. Filipović kaže: u punoj inačici. Prije to nije smio objaviti zbog svoje i sigurnosti drugih.

Može nam se danas učiniti prenaglašenom ova opreznost. No, Filipović kao da se pita jesu li zaista prošli oni razlozi s početka devedesetih? Knjiga živo izvješćuje o svemu. Spomenimo neke stvari kojih se ona dotiče, a nama danas savjetuju da ih zaboravimo u ime Zapadnog Balkana. Hrvatska je mučki napadnuta. Razoružana pokušava preživjeti na mnogim bojišnicama. Tamo gdje ih nema, kao npr. u Zagrebu, djeluju snajperisti iz susjedstva.

Njihova djelatnost se pojačava opkoljavanjem vojarni. Dok zrakoplovi paraju nebo, a naselja su utonula u zamračenje, izdajnička svjetla označavaju što bi trebalo tući. Stipe Mesić izjavljuje da je Kosovo unutarnja stvar Srbije, zbog čega naglo splašnjava albanska podrška. Mnogo dubrovačkih gospara leži po skloništima žaleći se na rat i čekajući da ih netko drugi oslobodi. Izaslanici tzv. Međunarodne zajednice krstare Hrvatskom, dok im prognani pričaju o sebi i pokazuju im slike svoga progonstva, kao da se to njih nešto tiče. Carinik u Sloveniji zanovijeta i nema srca za ono što se događa malo južnije. Dječak na crpki za gorivo umjesto novca za oprano staklo pita metak, jer on je iz Vukovara. Ima toga još.

Ovaj dnevnik opisuje tek jednu godinu rata, onu 1991., ali daje njegovu zaokruženu sliku. Sve što se trebalo dogoditi dogodilo se tada, ostalo je samo razrada. Tko želi saznati pravu istinu o tom ratu treba pročitati ovu knjigu. Ovdje nema intelektualnog dovijanja kako prikazati pojedine događaje, autor je sve sam doživio na vlastitoj koži i to opisuje jednostavnim, razumljivim rečenicama. Nije čudno da su ga »oni« uočili odmah na samom početku. Kao vjerni sluge bivšeg režima, a sada naizgled prišli nositeljima novog društvenog uređenja, u njegov policijski dosje ubacili su da je uhoda, naoružan i opasan te ga stoga treba ubiti. U ona ratna vremena to mu se umalo i dogodilo, kao i nekim drugima. »Oni« su uredno obavljali svoj posao. Gdje su danas? Nisu mogli nestati, ostali su tu negdje među nama, kaže autor, želeći nam time objasniti zbog čega nam se još događaju mnoge naizgled protuslovne stvari. Ipak, unatoč njima i unatoč svemu, ova knjiga odaje nadu, budući da odiše prkosom i željom opstati svoj na svome. A to je onaj naboj iz domovinskih ratnih godina koji nitko nije uspio pobijediti.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 21. siječnja 2008., 20.30 – 21.15