Print Friendly, PDF & Email

Mijo Tokić, Sjaju li zvijezde, Naklada DHK HB, Mostar, 2009.

Palo je predvečerje u ljetno doba, sjediš pred kućom i kroz misli ti struje slike tvoga bivstvovanja u određenom kraju. Takav se nekakav ugođaj stvara u meni dok čitam ove Tokićeve pjesme. Naravno da je podneblje duvanjsko i da je pred tobom ravno polje omeđeno gorjem koje nazireš u daljini. Motriš sve to kroz vjeđe i snatriš.

Dubok je i raznolik pjesnikov san. Sapinje ga ovozemna stvarnost, a on bi uzletio prema zvijezdama. Jasno to poručuje u ciklusu Sjaju li zvijezde, odnosno u istoimenoj pjesmi u njemu. Ovaj bi ciklus ujedno mogao biti i samostalna knjiga pjesama. Ima ih dovoljno za nazvati se knjigom i dovoljno tema da privuče čitateljevu pozornost. A one su pomno obrađene i daju nam kratak presjek pjesnikova svjetonazora. Jedni bi rekli »ognjištarskog«, a drugi »baš onakav kakav treba«. Priključio bih se ovim potonjima. Lako je mudrovati i stupati s trenutnom strujom, ali je teško stajati nauzgor i biti odgovoran. Nu, to se jedino isplati, što Tokić vrlo dobro zna. Zbog toga u pjesmi, u jednom drugom ciklusu, kaže: Najbolji među nama/ umiru/ stojeći/ i/ (ko) visoki jablani/ dotiču nebo (Najbolji među nama) Zar ne, ima pravo? U navedenim stihovima krije se odjek pjesnikova društvenog djelovanja u teškim vremenima za hrvatski narod. Kad je sve dovedeno do nekog kraja, pojaviše se »igrači iz sjene« i zaigraše svoju igru.

Pogled na društvo oko sebe Tokić je najbolje sažeo u pjesmi Što je dobro? Sama ona tvori ciklus Društvene igre. Time je naglašena njezina tematika koja poput krika izlijeće iz pjesnikove dubine i kuša otvoriti oči onima koji još nisu progledali ili kojima samo što nisu stavili svoje izokrenute naočale. A u pjesmi se, između ostaloga, ovako zbori: »Dobro je/ imati svog kritičara/ više miluje nego ujeda/ svog mentora/ svog donatora/ ... /Nekoga tko će ravnati ispred i iza nas/ tko će otvarati vrata/ i zatvarati račune/ nekog tko je tvoj posilni/ odvjetnik/ desna ruka/ čuvar/ anđeo čuvar Ogleda se u ovim stihovima slika današnjeg vremena koje je nahrupilo u naše postojanje. Nije to vrijeme borbe za neke više ideale, ugledanje u barjakonosce, vrijeme je to vučjeg čopora kad je jedino važno biti jači i brži. To, pak, ne priliči zvijezdama i zato mora biti odbačeno, unatoč tome što je privlačno, lijepom ironijom kao da zaključuje Tokić.

Zanimljive su zavičajne pjesme u zbirci. Možda ih ponajbolje označuje Duvanjska bura. Da parafraziram, negdje će započeti u planini, obrušiti se na Duvno, a onda će tu i umrijeti kad za to dođe vrijeme. Nije ovo obična zavičajna lirika, jer Tokićeva pjesma »ječi u duši«, te nas kao ljudska bića uvlači u središte zbivanja. A mi nismo obični, mali sebičnjaci. Znamo se diviti ljepoti i onog pokraj nas, kako svjedoči pjesma Konji s Krug – planine (Livanjski konji). Odletjeli su u goru kad su se ljudi uskomešali i gledaju jesu li se urazumili da se ponovno vrate. Ima u ovoj pjesmi i antiratnih tonova, tako duboko ljudskih da će je svatko rado čitati, bez obzira na kojoj strani nišana bio u ta vremena. Nisu te nevolje od danas. Počele su tamo još od Tuge i Buge, razlile se preko kraljevstva koje se kovalo i u duvanjskom kraju i duboko se zasjekle u ljude i stvari oko nas. Gleda sve to pjesnik kroz vjeđe i ne može se nikako složiti da baš tako mora biti.

Jedna posebna osobina krasi sve Tokićeve pjesme. Nazovimo je aforističnost. Najbolje se to vidi pri kraju knjige. To su aforizmi odjeveni u pjesme, a spočetka su pjesme odjevene u aforizme. Dvije strane jednog te istog odličja. Ponekada u daljini kao da odjekuju tonovi Maka Dizdara, pa onda tonovi A. B. Šimića... Ali, to ne znači da pjesnik nije svoj. Kažem odjekuju, jer Tokić kroz svoje glazbalo stvara suzvučje milo našemu uhu. Zaskoči nas jedna njegova misao, pa jedna slika, pa izričaj. Uglavnom, pjesnik se ozbiljno igra sa stvarnošću i prosijava je kroz rešeto svojih snova, kao majka mu pšenicu u ranom djetinjstvu. Imajući na umu njegovo prijašnje stvaranje možemo govoriti o tokićevskom načinu pjevanja. Ono, dakle, nije isprazno, nema namjeru zabaviti nas igrom riječi, figura i sličnoga, već ima namjeru nešto nam poručiti. U skladu je to sa starim zasadama koje su u pjesništvu vidjele prvobitnu filozofiju. Naučavalo se, poput našeg Frane Petrića, da je svrha pjesništva poticati vrline, znanja i mudrost. Ono ustvari predstavlja dokaz čovjekove sličnosti s Bogom. Ne znam je li Tokić uopće mislio na ove teorijske postavke dok je pisao ove pjesme, ali ih je zacijelo ostvario. Čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje progovara kroz njegove stihove. Zbog toga se pristojan čovjek ne treba stidjeti čitajući ih.

Koliko će čitatelji uopće prihvatiti ove pjesme? Naravno da je teško na to odgovoriti, ali mi se čini da će se to dogoditi kasnije ako ne sada. Trenutno je, naime, vrijeme povratka izmišljene kulture s obje strane granice. Redateljima događanja na ovim prostorima palo je na pamet vratiti se u, za njih, dobra jugoslavenska vremena. Istina, ne nazivaju taj povratak baš tako, ali je svejedno kakvo je pakiranje kad je sadržaj isti. Zbog svega toga točno se zna o kome se može, a o kome ne može govoriti u javnim glasilima, slijedom toga i na svim drugim mjestima. Ali, proći će i ovo. Htjednemo li ostati u svojoj Herceg Bosni, pjevati na svome jeziku, nitko nam ništa ne će moći.

Jasnim jezikom i dotjeranim stilom pred nama se polako zatvaraju korice knjige. Jesu li zvijezde prosjajile? Pitanje je to za odgovoriti dok i sami kroz vjeđe motrimo sebe i svoju stvarnost. Tokić je ostvario zrelo djelo i nema druge nego ga čitati.

Miljenko Stojić

Mijo Tokić, Sjaju li zvijezde, Naklada DHK HB, Mostar, 2009., str. 115. – 117.; Predstavljanje u Mostaru, 26. listopada 2009.; Motrišta, 49, Mostar, rujan – listopad, 2009., str. 192. – 193.

Osobno