Print Friendly, PDF & Email

Mile Pešorda, Baščanska ploča, Alfa, Zagreb, 2008.

Pripremajući se za pisanje ovih misli najprije sam otvorio Hrvatsku enciklopediju. Za svaki slučaj da još jedanput ponovim podatke o toj našoj prevažnoj Baščanskoj ploči. Tu je slika, primjeren tekst, uglavnom nisu to loše uradili. A onda počeh pisati od naslova. Računalni program, hrvatska inačica, podvuče riječ Baščanska. Ne razumije ono nju. Majko moja mila!

Prisjećam se Pariza, Seine. Nekada sam se i sam tamo nalazio i gledao umjetnike i sanjare pri poslu. Tko je sve od njih poput Pešorde pisao o svojoj domovini? Nije to, naime, probitačno i popularno. Danas se piše o ljepoti ružnoga, maloumnoj zabavi, izopačenoj spolnosti, globalnoj sreći, zvijezdama na sceni, ne ću reći pozornici da ne isprljam tu riječ. I sad se ti tu snađi! Pešorda ne odustaje. Olovka je u ruci, prazan list papira mami, zadubljen pogled i prolaznik može shvatiti da se nešto važno zbiva. Hrvatski pjesnik svojim slovima piše svoju pjesmu o svome narodu. A u njoj treperi lik majke s kamenog humskog ozemlja, čatrnja u jarosti ljeta, Dalmacija i Sredozemlje, čitav jedan svijet koji je iznjedrio hrvatsku državu i hrvatskog pjesnika u njoj. Tu je i molitvenik, ploča, Baščanska, koja nas izvodi iz povijesnog mraka. Zar možemo dvojiti u nastavak kad pisac u proslovu ovako jasno postavlja stvari?

Pešorda je pjesnik čije je djelo nastalo na vjetrometini naroda, kultura i uljudbi. Nije se pritom odnarodio i pljunuo na sve sklanjajući se iza lažnog internacionalizma, ustvari prodajući se za šaku novca. On je ostajao svoj, čuvajući i razvijajući duhovnost iz koje je potekao, da bi je u zagrljaju s općim vrijednostima darovao drugome u obliku pjesme. U ta vremena Pešordinim i našim krajevima vladali su »drugovi«, »bratstvo i jedinstvo« i slične gluposti. U Sarajevu je bilo još teže. Pomiješali se povijest i sadašnjost, a budućnosti kao da nije ni bilo. Pjesnik svjedoči da je i tamo pisao ovu svoju poemu. Trebalo je zaista izdržati i ostati svoj. Prisjećam se ovdje jednog drugog hrvatskog pjesnika, Vladimira Pavlovića. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća on i još jedan drugi, nevažno ime, imali su pjesnički nastup, negdje tamo oko podne. Malo slušatelja. Na pitanje što trenutno čita Pavlović odgovara da čita staru hrvatsku književnost. Potpuni muk. E, moj pjesniče!

I u ovim Pešordinim stihovima, kao i u mnogima prije, sve tamo od početka pjevanja, zrcali se »stijena kao primjer i pratip sanjarije«, kako kaže Stojan Vučičević. Postojanje i snovi, o kojima nešto rekosmo, oslanja se na tu stijenu i pjesnik se ne boji da će nestati u vrtlogu ovoga svijeta. On ne bježi od sebe, ne nastoji biti ono što nije, trsi se samo što više ući u svoju dubinu i tamo pronaći korijenje koje ga veže s ozemljem s obje strane granice. Zbog toga i jest dugo klesao ovu poemu. Počeo je 1978., a zavšio 2005. Nije mu u prvom planu bio završetak djela, već sazrijevanje i spoznavanje. Shvatio je da ima nešto jako u toj ploči s Krka koja je jedno vrijeme služila za običnu ploču u podu po kojoj su svi gazili. Nije ona za njega bila iz neke tamo Dalmacije, već tu iz njegova kraja. Snatrio je o njezinom značenju, u snoviđenju se družio s našim davnim kraljevima, kraljicama, jednostavno vladarima koji nam namriješe ovo prekrasno ozemlje. Vidio je i goniče ... Jer / Sudbaš vreba / Na koraku svakom ... (XVIII.) ... Udbuš cara sitnog ... (XXIV.) ... Pisah se u / Riječi zvonimirnoj / U dane udbuš cara ... (XXV.). Ali, unatoč svim goničima Neretva, Cetina, Dragonja, Dunav, Solin toponimi su koji ostaju vječno. Osim, ako ih sami ne izdadnemo, oni nas ne će.

Jezik poeme je škrt, dugo klesan i strpljivo ugrađivan u stihove. Sliči onim našim suhozidinama koje nam govore o prošlosti, težaku i njegovu znoju. Ne možemo stoga ovu poemu čitati kao neko budničko rodoljubno djelo. Ona nas poziva sabrati se, prepustiti se govoru stihova i zaroniti u povijest našeg postojanja, u snoviđenje o našoj snazi i važnosti. Nismo došli niotkuda, imamo dokaz o svom davnom uljuđenom postojanju u zapadnjačkoj uljudbi, nikakvom Balkanu i sličnome. Ča i ikavica u tim su temeljima, koji se jasno zrcale u Pešordinim stihovima, iako su oni napisani standardnim hrvatskim književnim jezikom. Rodio se u nekim sličnim krajevima i dobro zna kako lijepo odzvanjaju u duši.

Uplest ću ovdje malo trenutnih društvenih zbivanja. U javnim glasilima pročitah da nije važno imati zajednički pravopis. Izjaviše to i neki poznati hrvatski pisci, dodavši da on njima jednostavno ne treba. Oni tako, dok nema državnoga ureda ili nečega sličnoga za hrvatski jezik, druga tijela ne rade svoj posao, pa digitalna tehnologija ne zna osnovne hrvatske stvari, ali zna svašta drugo. Kažu da ulazimo u Europu, da se moramo odreći ovoga i onoga, kao da, rekoh, Baščanska ploča odavno ne reče da smo tamo. Pročitamo li u miru Pešordinu poemu znat ćemo odgovore na pitanja koja sam postavio s ovih nekoliko rečenica.

Zanimljiv je proslov, ali i zaslov poeme. Pjesnik se obraća Karolu Wojtyli, »papi našemu i pjesniku poljskom«, kako kaže Pešorda. Nije to osjećajan i naivan pogled prema nekome tko bi trebao djelovati umjesto nas. To je pogled prema pravom globalizmu, nauku Isusa Krista koji ne poznaje ni rase, ni granice, ni jezike. Taj papa reče »Tvojim posve biti«, sjećajući se Čenstohove i drugih velikih poljskih marijanskih svetišta. A naš se pjesnik sjeti Kraljice mira, njezina govora milijunima ljudi sa svih strana svijeta. Oni dolaze u Hum gdje je nekada stolovala Kraljica Katarina, sada stoluje Kraljica mira, gdje je nastala Humačka ploča, sestrica one Baščanske. Kako je povijest isprepletena, samo ako hoćemo otvoriti oči i gledati! A njih je pjesnik širom otvorio. Uvode ga još više u hrvatsku književnost i razlučuju od različitih suvremenih patvorina kojima je samo do tvarnog probitka.

Mislim da će se čitatelj lako uvjeriti da je Pešorda stvorio dobro, odlično, djelo, kako tematski tako i zanatski. Zaronio je u dušu hrvatskog čovjeka i učinio je dušom svijeta. Svaki narod, pa i onaj Irac što prolazi pokraj pjesnika u proslovu, ima neke ovakve slične duhovne dragulje. Kad ih iznese na svjetlo dana, svi ćemo biti bogati, jer nas čine više ljudima i približuju Stvorcu koji nam je svima zajednički.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Mostar, 13. studenoga 2009.; Osvit, XVI., 3-4, Mostar, 2010., str. 317. – 320.

Osobno