Print Friendly, PDF & Email

Slavo Antin Bago, Duhovnost i pitomost, HKD Napredak, Mostar, 2007.

Čitajući rukopis Baginih pjesama ne mogu a da se najprije ne sjetim Domovinskog rata. Da ga nije bilo, bi li bilo ovog pjesnika? Teško! Zacijelo ovakve pjesme ne bi mogao objelodanjivati. Razloga je bezbroj, a jedan je od njih taj što Bago radi u školstvu. »Drugovi« ništa nisu prepuštali slučaju. Htjeli su određivati ne samo u kakvoj ćemo državi živjeti, nego i što ćemo misliti.

Zbog ovakvog uvoda ne bismo smjeli pomisliti da su ove pjesme samo Bagin doprinos književnosti nedavnog rata. Ima i toga, ali su one puno više od rečenoga. Polazeći od svoga zavičaja, onog duhovnog u njemu, Bago opisuje svijet oko sebe i ne libi se o njemu izreći svoju ocjenu iz duše, ne, dakle, onu ocjenu koja se i danas nerijetko propisuje. Zbog svega toga doći će u sukob s onima koji se vole nazivati lijevima, iako taj pojam ništa ne znači. Ne određuju nas, naime, strane, već naš odnos prema dobru i zlu. No, onima koji niječu taj odnos ostala je samo lijevo-desna podjela pa tako pokušavaju naučiti i druge. Bago se u to ne da uvući. Iako pjeva drukčijim jezikom i načinom od Ivana Tolja, prepoznajemo zajedničke ugođaje hercegovačkog podneblja. Ne pjeva Bago o nožiću i lubenici (a svima nam tada u pamet neizostavno dolaze čvrci) kao što pjeva Tolj, ali donosi očeve i majčine riječi o uspjehu na ovom svijetu, o mukotrpnom hodu kroz povijest. On opominje, poučava, a nerijetko i kori. Kroz njegovo pjesništvo progovara glas naroda, onog naroda koji se ne povodi za pomodnim, koji ne sluša loše savjete tuđih gospodara i koji ne puzi pred njima. To je glas naroda koji je dobio rat, glas naroda koji je sebi donio slobodu unatoč svemu. Na svojoj strani imao je samo sebe i Boga, i uspio. A to iz njegove svijesti nitko ne može izbrisati. Pravi književnici slijede taj glas, a oni pomodni slijede sirenski zov prolaznosti.

»Doći će vrijeme blagog naroda«, reče Veselko Koroman u jednoj pjesmi koja je manje natopljena hermetizmom nego njegove druge pjesme. Na tragu takve jedne misli Bago oblikuje naslov svoje zbirke. Duhovnost ne rađa željom otimati drugome njegovo, gospodovati nad njim, uništiti ga, ona rađa pitomošću, mirom, blagošću, otvaranjem svojih vrata za susret s drugim. Temelj jednom takvom ponašanju gdje drugo može biti nego u Bogu. Treća božanska osoba, Duh Sveti, nadahnjuje nas i vodi. Nazivima sedam njegovih darova Bago je podijelio svoju zbirku kušajući se, podvrgnut toj božanskoj snazi, obratiti kako onima koji vjeruju, tako i onima koji ne vjeruju. Ipak, njegov govor najprije je upravljen onima koji se olako odnose prema svojoj vjeri. On bi htio u njima probuditi zaspalu snagu, reći im da prave vrijednosti nisu u ovozemaljskom ili tvarnom, one su u našem ćudoređu koje se pokazuje posredstvom naših ljudskih i vjerničkih čina. Mudro Bago ne razdvaja ovo dvoje. Uistinu se ne može biti vjernik, ako nisi u isto vrijeme i čovjek. Ovozemaljske ljepote blijedi su odsjaj onih božanskih. Shvaćajući ih tako ne bivamo zarobljeni uživajući ih, bivamo samo upravljeni prema tim višim, ljepšim ljepotama.

Svakom ciklusu pjesama prethodi nekoliko mudrih izreka. Tvorci su im razne poznate ličnosti, ali ponekada i oni tu iz našeg okoliša. Time Bago želi pokazati da mudrost nije povlastica poznatosti i časti, nego povlastica onoga tko se usudi misliti svojom glavom. Takve su misli aforistične, kao što su to i sve Bagine pjesme u zbirci. Nerijetko one predstavljaju jednu rečenicu razlomljenu u stihove, naglašenu na taj način. U današnjem hrvatskom pjesništvu ovo je samosvojan način pjevanja. Bago je u tome dosljedan, od početka do kraja. Dalek mu je pomodni govor raznih dosadašnjih proturječnih književnih pravaca. Koji su to, ostavimo za neki drugi put. Zahvaljujući nakupljenom životnom iskustvu spoznao je dosta toga i sada sve želi prenijeti na mlađe, da ne bi zaglibili, povjerovali opsjenama umjesto životvornoj vodi koja je Isus Krist. Progovara kao mudrac ili djed (did) svojim unucima. Prirodno je da se jedan takav govor izrazi kroz aforistični oblik.

Od tema koje su spomenute u knjizi izdvojimo dvije: Domovinski rat; papa Ivan Pavao II. Prva je rasuta kroz čitavu knjigu. Za Bagu je Domovinski rat uzvišena vrijednost, on se ne trudi umanjiti njegovo značenje i tako steći prolazne književne bodove. Gleda kako nepravedno napadaju njegov narod i to ga boli. Ne osjeća i ne propovijeda mržnju prema protivnicima, on radije viče protiv nepravde i ukazuje na ljudsko poštenje. Evo samo jedne pjesme: »Vitezove Domovinskog rata / svuda po tijelu dušmani ranjavali, / ali, duh i duhovnost / nisu ni taknuli.« (Neranjiva duša i duh) A ti vitezovi nisu netko izvan prostora i vremena, oni su sinovi naroda kojemu i sam pjesnik pripada. Bjelodano je, dakle, da smo u ta teška vremena svi bili zajedno, bez obzira gdje smo se nalazili. Mnogi su nam pomagali. Među njima svakako se ističe papa Ivan Pavao II. Iako i o njemu govori na različitim mjestima u knjizi, posebno ga se spominje u ciklusu Znanje. Ističe njegove razne uloge, posebno njegovo ponašanje prema hrvatskom narodu. »Kad je Papa Hrvate pohodio, / golem svijet se okupio, / kao kad je Isus na Gori bio.« (Okupljanje) Nerijetko mu pridaje osobine dobrog, blagog i mudrog oca. Stava je da imaju pravo oni koji ga odmah žele proglasiti svetim. To je čovjek koji je okupljao svijet, čovjek koji nije tražio da mu se služi, nego kako biti na pomoć drugome. Zbog toga će ostat upamćen u povijesti. S neba će se i dalje moliti za svoj hrvatski narod, pjesnikovo je mišljenje.

Kušao sam u kratkim crtama naznačiti silnice ove nove Bagine knjige. Nadam se da će ih čitatelji još bolje prepoznati i promišljati o njima. Ova knjiga zacijelo je vrijedan doprinos novom hrvatskom književnom pismu. Ono je iz dana u dan sve snažnije i prepoznatljivije, kao i cjelokupno Bagino pjesništvo.

Miljenko Stojić

Slavo Antin Bago, Duhovnost i pitomost, HKD Napredak, Mostar, 2007., str. 97. – 99.; Osvit, 3 – 4, Mostar, 2007., str. 340. – 343.

Osobno