Print Friendly, PDF & Email

Slavo Antin Bago, Od vire do lire, DHK HB etc, Mostar, 2009.

Domovinski rat iznjedrio je slobodu na različite načine. Za Slavu Bagu to je zacijelo objavljivanje njegovih poetskih uradaka. Ovo što on piše nikako se nije moglo objaviti u bivšim vremenima. Ne samo da bi bilo popljuvano, nego bi zbog toga i zaglavio u zatvoru. A ništa u svemu nije protudruštveno, da ne kažem terorističko. Pjesnik samo izražava vjeru u čovjeka, Boga i svoj narod, protegnuvši sve to na čitav svijet. Što je u tome loše? Ne ću reći upitajmo komuniste, jer, daleko im kuća bila, kaže pučka izreka.

Ima još nešto što će nadobudnima kod Bage zaparati uši, ikavica. Njome je ispisao čitavu zbirku. To je ona štokavska ikavica kojoj su nas učile naše matere, bake i didovi, da se i mi malo uključimo u nju. Povijesnim usudom nije postala hrvatskim standardnim jezikom, kao što to nije postala ni čakavska ikavica puno prije nje i puno zaslužnije. Ali, sve se vraća. Bago je dokaz da taj govor nije i ne će iščeznuti iz hrvatskog naroda ma koliko ga se htjelo protjerati i uvesti nas u zajednički jezik nekakvih južnih Slavena. Ne ćemo sad o tome odakle kao narod vučemo prave korijene. Recimo samo to da i na tom području ima Baga koji svjesno idu pravim putevima.

Dok je ispisivao ovu zbirku pjesama, Bago nije škrtario. Svoje pjesničko zrnje sijao je široke ruke po pjesničkoj njivi. Sliči mi na sijača negdje tamo u Slavoniji, nipošto u Hercegovini. Zemlje ima, a on sije li sije. Na dalekom obzorju polagano zalazi sunce, a iz kuća ispred tog obzorja izlazi lelujavi dim, vjerojatno i molitva dobrom Bogu za sretan urod i oprost svih grijeha. Jednom riječju, idila. Teško da je danas zaboravljena. Hrvatski narod živi i pamti svoje prošle dane i svoje junake. Bago je toga itekako svjestan, te i takve osjećaje nastoji izraziti u ovoj zbirci.

Iako u njegovim pjesmama ima i lirskih zanosa, ipak oni nisu u prvom planu. Njega više zanima misao, filozofičnost i aforističnost, nego vanjska ljepota pojavnih stvari i njihov odslikaj u nama. Više nego i u jednoj knjizi do sada zagledan je u svoj pjesnički poziv. Ne dvoji on glede njega, nego ga shvaća ozbiljno i htio bi da ga ljudi takvog i prepoznaju. Sam sebe svjetuje kako bi trebalo pjevati, a posredno time i drugoga. »U pisniku dobročinstvo sanja, / u pisniku se novi život stvara. / U pisniku se uvik vedrina toči. / Nema bolje ni zdravije vode, / od naravne, što je pisnik toči.« (Likovita voda) Ovdje mi na um dolaze i naši naivni slikari. Nisu li i oni progovarali nekim sličnim riječima, samo potezima kista? Otimalo se čitateljstvo ili ne za Bagine stihove kao slikoljupci za njihove slike, ovo je doprinos žilavosti hrvatskog i vjerničkog duha današnjem nastojanju da svi zajedno sudjelujemo u velikoj prijevari zvanoj potrošačko društvo. Bagi bismo to čak nekako mogli i oprostiti, jer je dugo radio u ugostiteljstvu. Nu, on je svjestan da čovjek ne živi tvarnim nego duhovnim. Odatle i može jedan od ciklusa u zbirci nositi naslov »Lik i vino uzimaj s miron«. Ni drugi nisu otišli daleko od toga. Uostalom, pročitajte ih.

Prije svakog ciklusa doneseno je desetak aforizama skupljenih s raznih strana. Iako su tu da potkrijepe temeljnu misao ciklusa, nisu tako usko vezani uz njega. Oni predstavljaju pregršt mudrosti koji se tu našao i iz kojega se može crpiti i razvijati daljnja mudrost. Bago ponovno postupa poput široke sijačeve ruke. Ne škrtari, nego s pjesmom u srcu nosi nadu da će sve dobro uroditi i da će ljetina biti obilna. Simpatičan je taj Bagin zanos. On je zacijelo jedan od uzroka da se ove pjesme još bolje svide ne samo čitateljima, već i književnim prosuditeljima. Ne pristaje, naime, Bago uz neke književno-teorijske stavove, već samo uz svoje nadahnuće. On jednostavno iskače iz svih tih okvira i stvara svoje, posebno pjesništvo. Rano je još govoriti dokle će ono stići, jer autor i dalje neumorno stvara. Ne staje ni unatoč ponekih prijekora, kako svjedoči i nekim svojim pjesmama. On ima poslanje i ne može se zaustaviti dok ga ne ispuni. Poput proroka u Svetom pismu ide naprijed i neumorno daje svoju riječ ljudima u prolazu.

Ovom svojom knjigom čvrsto se postavlja među one koji u posljednje vrijeme nastoje njegovati štokavsku ikavicu. Znamo da je bila zamrla u hrvatskoj književnosti, jer su i tamo vrijedila južnoslavenska, komunistička, i kakva sve ne, pravila o životu i radu. Nadovezat će se zacijelo na sve ovo i mlađi, tako da će hrvatski jezik konačno prodisati i napuniti se snagom iz svojih zaboravljenih vrela. Zar se i kroz ovu knjigu ne primjećuje kako su ta vrela životodajna, bistra, jednostavno lijepa?

Kratki govor o zadnjoj Baginoj pjesmi u knjizi namjerno sam ostavio za kraj ove prosudbe, iako se to tako obično ne radi. Naslov joj je Epitaf, a dolazi na kraju ciklusa koji je ipak drukčiji, jer u sebi sadrži svojevrsne poslanice nekolicini Baginih suvremenika. Pjesnik gleda sunce nad Mostarom i sjeća se svjetlosti hrvatskih vitezova koji su za ovaj grad i za razna druga mjesta dali svoje živote. I tom svjetlošću poručuju da ne dopustimo da ona prijeđe u tamu zaborava. Luk je, dakle, postavljen. Domovinski rat iznjedrio je slobodu, a mi ćemo iznjedriti... Odgovorimo samima sebi. Bago je već odgovorio, on je iznjedrio stihove. Čitajmo ih i pribilježimo si njegove ili naše dobre misli.

Miljenko Stojić

Slavo Antin Bago, Od vire do lire, DHK HB etc, Mostar, 2009., str. 119. – 122.; Predstavljanje, Posušje, 13. kolovoza 2010.; Hrvatsko slovo, XVI., 803, Zagreb, 10. rujna 2010., str. 22.

Osobno