Pero Pavlović, Ljubav (a zemlja riječ zori), Naklada K. Krešimir, Zagreb, 2008.
Današnji ozbiljni prosuditelji javnih glasila govore da im je najvažnije proizvesti pristanak. Njihovi bogati vlasnici i oni koji ih podržavaju odlučili su ustrojiti sloj koji razmišlja i drugi sloj koji je potrošački i ne razmišlja. A da mu to ne bi palo na pamet treba ga prevesti »žedna preko vode«. Ne, nisu ovo nikakvi desničari, pročitah to upravo u jednoj od knjiga Noama Chomskog kojeg nazivaju ljevičarem i anarhistom. Ako je nekomu do podjela, sljedeće bi riječi mogle biti desničarske. Ono isto što se događa s javnim glasilima, događa se i s kulturom općenito, pa tako i s književnošću. Ona plovi mutnim vodama i neprestano pada sve niže, jer trebala bi se prodavati i netko bi trebao na njoj zarađivati.
Nakon ove balade dolaze ljudi, umjetnici, književnici, kojima je do razmišljanja. I stvore dobra djela, odnosno knjigu. Peru Pavlovića svakako treba ubrojiti u njih. Ne zbog nagrada koje je dobio, a bilo bi ih i više da ide drukčijim putom, već zbog ljepote, dobra i istine koja proizlazi iz njegovih pjesama. Usuđuje se u nedemokratskom okružju ići putovima demokracije. Nikoga ne nagoni da mu povjeruje, nikoga ne će zbog toga nazvati zaostalim, on jednostavno ide svojim putom. Zapaža ljepotu svijeta oko sebe i ljepotu svijeta u sebi. Kako onda da ne stvori dobro djelo i bez srama ga podari čitateljima!? Istina, ni drugi nemaju srama, samo to se u pristojnim krugovima još naziva i bezobrazluk.
A čime to Pavlović privlači svoje čitatelje i književnu kritiku? Kad se pročita neka njegova knjiga, prvo što nam upada u oči jest da se on pokušava poigravati riječima. Traži ih, iskapa, otresa prašinu s njih i iznosi na svjetlo dana. Nekada nam to stvara napor u čitanju, jer od nekih riječi već smo se odvikli ili su nas odvikli, ali ako im se prepustimo ubrzo otkrijemo da to nije tako strašno proniknuti im u značenje. U tome ponajprije sliči Lucijanu Kordiću, kažem sliči. A mogli bismo te ugođaje protegnuti i do samih početaka hrvatske književnosti. Idila prostora i vremena rasprostire nam se pred očima kako kakav šareni sag. Lahor ćurlija tu negdje pred nama i osjećamo se sretnima i blaženima. ...Što je ime već odanost / Revnost tiho sklad domeće / Što je lijepost već pojavnost / Zari pjevnost tračkom sreće (Pojavak)
Tek zadnji ciklus Svjetlo riječi razlikuje se od ostalih ciklusa u zbirci. Uglavnom su to poeme koje su ujedno zahtijevale nešto »laganiji« jezik za današnje čitatelje. Nu, i njihova sržna misao ujedinjuje se sa sržnom misli ostalih ciklusa. Nju ne skriva govor o biljkama ili prirodi, nego ona neprestano izranja bez obzira o čemu se govorilo. Očito je da je Pavlović dobar pjesnik i da zna što mu je krajnja namisao. Ona se ne iscrpljuje u praznoj zabavnosti, vulgarizmu, ružnoći. Govori nam o smislu i ljepoti postojanja, o Bogu koji je to stvorio, čak i onda kada ga uopće ne spominje. Pjesnik živi svoj život, pretače ga u pjesme i stvara književnost koja bi trebala odoljeti zubu vremena.
Vratimo se još malo na posljednji ciklus. Nakon poeme Svjetlo riječi slijedi pjesma Zarje. Navedimo je cijelu: Srce / Zarnuto žarom ljubavi / Gori // Ogrljeno / Govorom na gori // Duga milja i ljepote / Zasvođuje / Riječ i šutnju Govor na gori bljesnuo je svjetlom riječi i njom možemo rasvijetliti svoje bivše, današnje i buduće dane. Što pritom drugo učiniti nego pozabaviti se usudom svoga naroda, a time i svojim, na ozemlju gdje ste smješteni. Sjeća se Pavlović današnjih dana, ali i onih dana kad su raznorazni, da ih sad ne spominjemo, rušili hrvatske svetinje i tjerali hrvatski narod s njegovih ognjišta. Pritom često nije bilo nikog da ga zaštiti osim Boga. Prirodno je da mu se zbog toga smjerno pokloni i pomoli. Ta njegova ruka bdjela je i bdi i nad drugim hrvatskim krajevima, koji su jednako pjesnikovi. On očito misli integralno i nije sebičan. Kad bi tako mislili i naši političari, gdje bi nam bio kraj? Bilo bi dobro da pročitaju poemu Dubljani, stoljetni graničari. Koliko je samo muke zbijeno u tom nevelikom broju stihova! Samo će netko gladan nagrada proći šutke mimo nje. ...Padaju Dračevo i Poljica / vrela krv se lije, ostajemo to što jesmo / Progovoriš: Dubljani, a dušu ti ubili nisu / Ni ponos / Rečem: Dubljani, a vidi ti u oku / Snagu i prkos... (Dubljani, stoljetni graničari)
U nekim pjesmama je očito da njezin tvorac malo bolje poznaje biljni svijet nego netko drugi. Nije ni čudo, završio je medicinsku biokemiju. Zanimljivo je promatrati tu igru učenosti i pjesničkog nadahnuća. Uspiju ostati u nekom skladnom odnosu. Na taj način pjesnik je uspješno svladao zamku koju je sam sebi postavio. Nema toga previše pa će netko moći nešto novo naučiti u znanstvenom smislu, a drugi preskočiti, ako mu se već ne uči. Međutim, zapamtit će i jedan i drugi ovu zanimljivost.
Pavlovićev je glas samosvojan u današnjem hrvatskom pjesništvu. Lako ga prepoznati i ostati s njim. Ukorijenjen je u zavičajnost, ali ne ostaje samo u njoj. Pruža se svuda tamo gdje i njegov narod, ali i svuda tamo gdje postoje dobri ljudi. On je pronositelj mira i dobra, baklja koja svijetli ne obazirući se na uvjete. On bi rekao: ... Nebosklon širan mirom sve grli / Tko smo i što smo, neka je znano / Sjeti se one štioče vrli / Živimo navijek a tren smo samo (Slijed) Zaželimo mu još dobrih stihova i pjesama.
Miljenko Stojić
Suvremena pitanja, IV., 8., Mostar, studeni 2009., str. 150. – 152.