- Detalji
-
Kategorija: Prikazi (Publicistika)
-
Objavljeno: Srijeda, 19 Travanj 2017 19:04
-
Hitova: 2281
Stjepan Čovo, Franjevci žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini, Franjevački samostan, Sinj, 2015.
Fra Milan Lapić i fra Stanko Bradarić nađoše se 24 rujna 1943. u Stupnom Dolu kod Ravnog, na putu u Dubrovnik. Jugokomunisti napadoše mjesto i uhvatiše ih. Bijaše to sinjska jedinica pa se oni pozvaše na »prijatelja« Peku Bogdana. Ta kako i ne bi, 6 je godina bio u sinjskom sjemeništu. Ali je bio i u Beogradu na sveučilištu gdje se priključio jugokomunistima. Kada je došao i ugledao navedene, uskliknuo je da ih je i prije čekao ali su umakli. Zna se što je slijedilo.
Ovaj povijesni podatak zorno ocrtava kako su se jugokomunisti odnosili i prema dalmatinskim fratrima. Ništa im nije bilo sveto, krvavo su slijedili svoju komunističku ideologiju. A nastavili su to i u poraću, kako nam ovo djelo pokazuje. Nama su ih, pak, predstavljali, a u Cetinskoj krajini još neki Bogdana i ine predstavljaju kao ćudoredne okomice, dobrotvore svoga kraja. Za ne povjerovati.
Opširnije...
- Detalji
-
Kategorija: Prikazi (Publicistika)
-
Objavljeno: Srijeda, 05 Travanj 2017 19:03
-
Hitova: 2317
Damir Plavšić, Ne plači, moj dobri anđele, UBSDRHL, Hrvatski Leskovac, 2015.
»Najteže mi je u životu bilo kada sam ubio. U tom trenutku sam osjetio da se srušio sav moj svijet jer sam počinio smrtni grijeh. Tada sam osjetio i svoju smrt, te da više nemam dušu već samo svoje bezvrijedno tijelo.« (str. 13.) Ovim riječima Plavšić počinje tek nekoliko doživljaja iz onoga vremena kad je branio Vukovar i kad su ga uhvatili i zatočili duboko na ozemlju Srbije. Prošao je tri logora dok konačno nije bio razmijenjen u Nemetinu 27. ožujka 1992.
Teško je čitati ovu knjigu. Zar stvarno ljudi mogu biti tako okrutni? »Srpski civili izlaze iz mase i grle neprijateljske vojnike, pokazuju prstima... Spuštamo glave skrivajući se od prstiju koji osuđuju na smrt. Nevjerojatno: do jučer smo s tim istim ljudima dijelili hranu i vodu, zajedno s nama su u podrumima bili zaštićeni od granata i sigurne pogibelji... Sada se skrivamo od njihovog prsta.« (str. 56.) I mi bismo najblaže rečeno mogli ponoviti: nevjerojatno. Svaki drugi komentar je suvišan. »Ležim na podu... Sav sam isprebijan... Tako putuje konvoj autobusa u hladnoj, zimskoj noći kroz Srbiju. Nakon dugo vremena vidim osvijetljena sela i gradove. Nekako mi je toplo, sretan sam. Mjesecima nismo imali struje, vode, mjesecima mrtvi, granate, ranjenici, mrak... Ovdje je tiho, mirno i lijepo.« (str. 70.) A mi unoseći se u Plavšićeve misli trpko zaključujemo kako je rat s drugu stranu Dunava.
Opširnije...
