S NARODOM
- Detalji
- Kategorija: Prosudbe (Publicistika)
- Objavljeno: Srijeda, 23 Prosinac 2015 17:59
- Hitova: 1958

fra Blago Karačić, Ratne i poratne uspomene, 1945. – 1952., Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« – Matica hrvatska, Široki Brijeg – Vrgorac, 2014.
Ubijali su ih u ime naroda. Nesmiljeno. Nevažno kojem su staležu pripadali, svi su bili krivi ako nisu bespogovorno prihvaćali jugoslavenske namisli. I tako do 1952. u ovoj knjizi, a u stvarnosti do Domovinskoga rata.
Fra Blago Karačić nije u miru i tišini napisao djelo pred nama. Ispisivao ga je najmanje tri puta i isto toliko puta uništavao. Zbog čega? »Čim su udbaši zamaknuli, požurio sam se u svoju sobu. Na stolu mi je bila rastvorena teka u koju sam bilježio uspomene iz rata. Da su mi je našli, zadugo se ne bih iskopao s robije. Možda bi mi i glava otišla. A ovo mi je treći put kako pokušavam zapisati nešto od onog što sam u ratu i nakon rata doživio, ali nemam sreće. Uhvatio me strah i teku sam odmah spalio. Nešto sam bio počeo pisati dok sam bio župnik u Blagaju, ali sam odustao jer su u župni stan bili ugurani dvojica milicionara kao podstanari. Ovdje u Vitini bio sam prije podosta napisao i, da mi Udba to ne nađe, presavio, strpao u dvije zahrđale konzerve, zatukao i utisnuo u zid u napola srušenoj štali. Vražji su miševi gotovo sve izgrizli. I, eto, opet ne bi sreće...« (str. 5. – 6.) Tako se stvarala naša povijest, hrvatska, ona jugokomunistička stvarala se uz potoke novca i nisu je izjeli miševi, ali jest naš krik za slobodom.