Ivan Ugrin, Još Hrvatska nij' propala!, Nezavisni sindikat Slobodna Dalmacija, Split, 2014.
Kad je Hrvatska gorjela, u hrvatskom bližem i daljem okružju bio je prividan mir, dok nije i kod njih počelo. Sada je stanje obrnuto. U Hrvatskoj je prividan mir, a tamo gori, s naznakama da bi moglo i u Hrvatskoj. Što se promijenilo? Je li ovakav pogled na stvarnost uopće bitan?
Dubravka Vidak – Stjepan Šešelj, Na izvoru Duhovne Hrvatske, HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2013.
Kažu da je prvih deset godina hrvatske države bilo deset mračnih godina. Ne misli se na teškoće, nego na ono što su nam te godine donijele. A tada smo se obranili, nismo se zaduživali, ponovno smo počeli obnavljati veze s onima koji se nisu smjeli vraćati, govorili smo o hrvatskoj književnosti stvaranoj na svim kontinentima. Međutim, oni se ponovno vratiše početkom ovoga tisućljeća i doniješe nam, kažu, svjetlo. Sve nabrojano došlo je pod znak pitanja. Glasoviti Ormar D počeo je opet otvarati svoja vrata.
AA. VV., Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine, Glas Koncila, Zagreb, 2013.
Kakva nam je zapravo povijest? Onakva kakvom su nam je crtali 45 godina do svoga neslavnog odlaska ili onakva kakvom je pamti narod na kojega su se neprestano pozivali? Jamačno ovo posljednje. Iz takve vjere puka Božjega niknule su dvije knjige o kojima će se još dugo govoriti, a sprema se i treća. Ne odbacujemo ni mnoge druge, ali u ovim dvjema knjigama sabrane su sve silnice koje su nas vodile ili koje su nas tukle kroz ovo vrijeme. Prva je ona don Ante Bakovića, Hrvatski martirologij XX. stoljeća. Ona koja se sprema govorit će pobliže o naravi mučeništva. Pred nama je danas ona koja se dotiče zločinačke komunističke ideologije, naših žrtava i naših mučenika iz njezina vremena. Radovi su to s međunarodnog znanstvenog skupa što bi održan u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012.
Ivan Ugrin, Gori-doli, Hrvatski časnički zbor grada Splita, Split, 2011.
»Druge alternative nema«, rečenica je koju slušamo već duži niz godina. U početku se mislilo da će sve trajati kratko, ta mi smo dio tog zapadnog uljuđenog svijeta. Generala Gotovinu još smo držali svojim i branili ga, a onda da bismo pospješili tu bezalternativnost pristali smo ga uhititi. Tražila se ljudska žrtva, kao u stara dobra bezbožna vremena. Ugrin, pak, ne pristaje ni na kakve ucjene pa piše sljedeće rečenice. »Kad su osnivači gradili Europsku uniju, činili su to na kršćanskim načelima. Grb EU-a oslanja se na Apokalipsu, sliku Gospe, Žene obučene u Sunce kojoj je na glavi kruna s dvanaest zvijezda. A danas je ta ista Europa u rukama mudraca koji nisu dopustili niti da se u preambuli Ustava spomenu njezini kršćanski korijeni.« (str. 33.) I što sad? Slegnuti ramenima ili postati svjestan svih okolnosti te u granicama svojih mogućnosti pokušati djelovati?