HOD

Print Friendly, PDF & Email

Roman Leljak, Huda jama, HŽD – Društvo Huda jama, Zagreb – Radenci, 2015.

Završio Drugi svjetski rat. Nastaše dvije povijesti. Ona koju su pričali pobjednici i ona koju su pričali poraženi. Leljak je bio zanesen prvom, ne objašnjava zbog čega mu nisu, u okolini gdje je živio, pričali o ovoj drugoj. Međutim, otkad ju je otkrio ne ispušta ju iz ruku. Time se kaje za onu prvu.

Njegovo istraživanje započinje u proljeće 1989. Kaže da od tada počinju teći dani njegova života. (str. 27.) Dotle je bio tipični kosovac, borio se da jugokomunizam ostane na životu. Međutim, u gostionici kraj crkve Sv. Ane neznanac mu je ispričao što se tu, u Teharju, događalo krajem i u poraću Drugog svjetskog rata. Slušao je zaprepašteno. Kasnije je dobio u ruke i pismo Ivanke Škrabec, pismo djetetu koje se ne će uspjeti roditi jer će ih oboje ubiti jugokomunisti. Leljakov hod prema istini započeo je kao bujica u proljeće. Išao je od mjesta do mjesta i otkrivao pravu povijest.

Opširnije...

LISTINE

Print Friendly, PDF & Email

Mato Nedić, Okvir za mudrost, Zaklada »Terra Tolis«, Tolisa, 2013.

Bijaše nekada hrvatsko bosansko kraljevstvo. Dođoše onda Turci i poturice te sve kliznu prema zaboravu. Ipak, osta sjećanje, ostaše listine razasute tu i tamo, osta pokoji kamen, te oni nastaviše svjedočiti. Oslanjajući se na sve to Mato Nedić napisa ovaj roman.

U središtu priče je fra Ilija Starčević, osnivač prve pučke škole u BiH. Učinio je to tako rekući krišom, jer Turci takvo nešto nisu dopuštali. Bio je hrabar i nije se dao podjarmiti. Volio je svoju Bosnu, volio je svoj hrvatski narod, volio je Katoličku Crkvu. Nije to bilo lako u ta teška vremena. Glava je bila u pitanju ili barem teški »zulum«.

Opširnije...

»ČOVJEČE, NE LJUTI SE«

Print Friendly, PDF & Email

Zvonimir Balog, U ponedjeljak ne mogu, Naklada Đuretić, Zagreb, 2013.

Kao djeca smo se igrali, a možda se igramo i kao odrasli, one igre »Čovječe, ne ljuti se«. Njome si dozivamo u pamet da možemo nekome biti protivnik, ali sve je to tek dio miroljubivog življenja.

Pada mi sve ovo na pamet dok čitam Balogove pjesme u ovoj knjizi. Razigran je, nadmeće se s protivnicima, najviše sa samim sobom, da bi nas neopazice uveo u dublji sloj te svoje igre. Naravno, zbiva se to samo ako ne ostanemo hladni promatrači.

Da bi pojačao ovu svoju igru, pjesnik nekada pribjegava i igri s korijenom riječi stvarajući tako začudne odnošaje i među riječima i među samim smislom. To se nekada možda čitateljima ne će dopasti, ali dopustimo stvaratelju da ode i u tom pravcu.

Opširnije...

S NARODOM

Print Friendly, PDF & Email

fra Blago Karačić, Ratne i poratne uspomene, 1945. – 1952., Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« – Matica hrvatska, Široki Brijeg – Vrgorac, 2014.

Ubijali su ih u ime naroda. Nesmiljeno. Nevažno kojem su staležu pripadali, svi su bili krivi ako nisu bespogovorno prihvaćali jugoslavenske namisli. I tako do 1952. u ovoj knjizi, a u stvarnosti do Domovinskoga rata.

Fra Blago Karačić nije u miru i tišini napisao djelo pred nama. Ispisivao ga je najmanje tri puta i isto toliko puta uništavao. Zbog čega? »Čim su udbaši zamaknuli, požurio sam se u svoju sobu. Na stolu mi je bila rastvorena teka u koju sam bilježio uspomene iz rata. Da su mi je našli, zadugo se ne bih iskopao s robije. Možda bi mi i glava otišla. A ovo mi je treći put kako pokušavam zapisati nešto od onog što sam u ratu i nakon rata doživio, ali nemam sreće. Uhvatio me strah i teku sam odmah spalio. Nešto sam bio počeo pisati dok sam bio župnik u Blagaju, ali sam odustao jer su u župni stan bili ugurani dvojica milicionara kao podstanari. Ovdje u Vitini bio sam prije podosta napisao i, da mi Udba to ne nađe, presavio, strpao u dvije zahrđale konzerve, zatukao i utisnuo u zid u napola srušenoj štali. Vražji su miševi gotovo sve izgrizli. I, eto, opet ne bi sreće...« (str. 5. – 6.) Tako se stvarala naša povijest, hrvatska, ona jugokomunistička stvarala se uz potoke novca i nisu je izjeli miševi, ali jest naš krik za slobodom.

Opširnije...

Osobno