Print Friendly, PDF & Email

Tomislav Držić, Hladne je v peklu, Vlastita naklada, Zagreb, 2009.

Drugovi i drugarice iz komunističke partije uvijek su bili budni, barem su nam tako govorili. Kad bi se njihovom poglavici drugu Titu učinilo da su zadrijemali, podbo bi ih i oni bi skočili na prvog koji bi naišao da bi dokazali svoju budnost. Udarili su tako i po Tomislavu Držiću. Strpali su ga u tamnicu, dok je Tito odlazio, a sloboda se nazirala u glavama nepokorenih sanjara.

Čovjek u tamnici zaista je budan, za razliku od sebeljubivih komunista. Ta je budnost još veća kad si nevin dospio na to mjesto. A Držiću se upravo tako dogodilo. Nisi kriv, nis, / kaj bi bili kriv, / nikoga nis vubil, / ni vkral nis, / ni kockal se nis, / jedino sem hvalil, / domaju i rada je mel. (Nis kriv) To komunisti nisu opraštali. Kakva domovina, građani smo svijeta, a puk je mrmljao: banda razbojnička. Uvjeren u svoju nevinost u tamnici si slušao zvukove s vana, slušao zvukove iznutra. Zvonila su zvona s katedrale, djevojke šaputale, netko jaukao od boli jer su ga tukli, izmjenjivao se dan i noć, sunce i mjesec. Nekad si sam, nekad s drugima, stvar koju po volji premještaju tamo i ovamo ili je se jednostavno otarase. Naličje je to »socijalizma s humanim licem«. Na Zapadu su mu tepali, ovamo mu se sklanjali s puta ako se ikako moglo. Donosio je sa sobom mrak i neljudskost.

Jezik kojim su pjesme napisane zagrebačka je kajkavština. Topao je to jezik, jednostavan, kad mu se prepusti razumije ga i onaj tko uopće nije kajkavac i rijetko čuje ili čita na tom hrvatskom narječju. Držić njime izriče misli svoga utamničenog tijela i misli svoje slobodne duše. Zna da mu je nanesena nepravda, kao i mnogima drugima, ali ne bježi od svega toga. Poput djeteta razmišlja što ga je to snašlo i zna da će jedanput svemu doći kraj. Dotle se treba moliti, pouzdavati, pretrpjeti bol.

U piščevu životopisu piše da ga drugovi nisu ostavljali na miru ni kad je odslužio svoje. Nigdje nije mogao naći posao. Ako bi i uspio, nakon nekog vremena bi ga pronašli i morao je počinjati ispočetka. Tako je radio različite poslove, koji su rijetko imali neke veze s njegovim temeljnim zanimanjem: novinarstvom. Dolaskom slobode krajem prošlog stoljeća vraća se u novinarstvo i posvećuje izgradnji svoje domovine, odnosne uskrsle hrvatske države.

Stihovi koji su pred nama nastali su najprije u tamnici u Petrinjskoj 12 u Zagrebu u jesen 1975., zatim u Lepoglavi 1976. - 1980. Zbijeni su na nekoliko stranica jer je papir u tamnici bio teško dostupan. Prilikom premetačine čuvari su mu oduzeli napisano i to mu je vraćeno tek u oslobođenoj Hrvatskoj. Imao je sreću. Netko je sve stavio u njegov dosje i zaboravilo se na to. Drugovi su takve stvari redovno uništavali ne sjećajući se svojih negdašnjih tamnovanja tijekom kojih su čitali komunističku literaturu, prevodili je i bavili se svojom promidžbom.

Zaista bi bilo prava šteta da su propali ovi Držićevi stihovi i da ih ne pročita što širi krug čitatelja uključivši učenike u sklopu obvezne lektire. Uz izočnost bilo kakve osvete i mržnje pjesnik govori o hudim komunističkim vremenima. Budan je zbog svoje domovine, čuva je i moli se za nju među tamničkim zidinama, divi se njezinoj ljepoti i snazi. Nije to nikakva patetika, to je snažna pjesma provrela kao izvor iz čistih gorskih visina. Ovim svojim stihovima Držić je osvjetlao obraz pjesnicima i pokazao zbog čega smo uspjeli pobijediti u nametnutom nam Domovinskom ratu. Duh i um udružili su se i odlučili trajati.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 8. kolovoza 2011.; hrsvijet.net, 7. kolovoza 2011.

Osobno