Print Friendly, PDF & Email

Pero Pavlović,  Što pjesnik nosi u torbi, Naklada DHK HB, Mostar, 2005.

Pjesnik Pero Pavlović uporno izgrađuje svoj pjesnički svijet. Ovom knjigom tematski je dosegao vrhunac. U skladu s naslovom »Što pjesnik nosi u torbi« htio je pred čitatelja prostrijeti bogatstvo tema kojima se bavi. Našlo se tu zaista mnogo: zavičajnosti u svome dubljem značenju, strukovnog poznavanja biljnog svijeta, nepatvorene ljubavi prema Domovini, široke otvorenosti prema Bogu, jezika koji je namjerno pomaknut u vremena naših starih... Rekli bismo, zanimljiva i dobro došla pjesnička torba.

Čitajući Pavlovićevo pjesništvo čitatelj će brzo prepoznati da se njegov misaoni svijet kreće u rasponu: čovjek – priroda – Bog. To je krug koji on neprestano uporno nastoji zatvoriti. Kuša se smjestiti u njega, shvatiti ga, upiti mu snagu. Zbog toga njegove pjesme nisu nasilne, mračne, iskorijenjene iz čovjekove žudnje za dobrim i lijepim. One su tople, tihe i blage, s namjerom ići u dubinu i pogoditi srž stvari. Zbog toga Pavlović danas predstavlja samosvojnu pojavu u hrvatskom pjesništvu. Pripada onom krugu hrvatskih pjesnika koji se ne povode za lakoćom življenja i priklanjanja trenutno vladajućem mišljenju, već je svoj i priklanja se onima koji su takvi. To je jamstvo da će njegovo pjesništvo preživjeti ove dane i uliti se u budućnost.

Zavičajnost obično znači zatvorenost u svoj maleni svijet. Kod Pavlovića nije tako. Zavičajnost je kod njega dapače otvorenost. Prepoznaje život oko sebe, ali ne trči opijen tuđim i gubi se zbog toga u dalekom širokom svijetu. On prepoznaje svoje i utvrđen time otvara se svemu dobrom u svijetu drugačijem od svoga. Rekao bih da je to doticanje prave univerzalnosti, kozmopolitizma. Rečeno današnjim modnim rječnikom: multikulturalnost. Shvatio je da tuđe ne može prepoznati na pravi način onaj tko to nije učinio sa svojim. »O, dušo ustreptala, umilna udivljena vilovita dušo/ S kojeg vrela si pila čudesnu snagu nadahnuća/ Radosti živa, kada se približiš blisku dragu biću/ U blizini toj otpočne disat beskrajan svemir pjesme« (Svemir pjesme) Da, upravo kroz pjesmu se dotiču nebesa koja su nam svima zajednička i gdje nema podjele. Bilo o čemu da govori Pavlović govori o jedinstvu, prepoznavanju, bliskosti.

Domovinski rat nije samo hrvatskog čovjeka oslobodio tjelesno (dalo bi se, naime, o tome još pričati), već ga je poglavito oslobodio duhovno. Pavlović spada među one hrvatske pjesnike i književnike koji su to shvatili i prihvatili. Zbog toga će jedna od budućih podjela u hrvatskoj književnosti teći i od crte Domovinskog rata. No, nije Pavlović domoljubni pjesnik u budničarskom smislu, kako bi to voljela reći odnarođena javna glasila. On je domoljubni pjesnik u suvremenom smislu te riječi. Pati kao pripadnik svoga naroda i tu patnju izlijeva na papir. Pritom ne očajava, već iskupljen patnjom želi graditi drugačiji, pravedniji svijet. Dokoni salonski pjesnici sa Zapada to ne shvaćaju, njima je to nacionalizam, a propinju se biti mjerilo stvari. Bože, koja preuzetnost i izgubljenost!

Ovdje moramo spomenuti još jednu zanimljivu crtu Pavlovićeva pjesništva. Iako ne u velikom opsegu, uveo je u svoje pjesništvo govor o međunarodnoj zajednici. Ako može pretočiti u pjesmu oblak koji pliva nebom, travku koja raste u vrtu, čovjeka koji prolazi ulicom, zašto ne bi mogao u pjesmu pretočiti i događaj koji boli, kao da se pita. Jedan takav događaj jest paljenje jaslica u Mostaru. Ne imenuje izvršitelja, ali imenuje nalogodavce ili krivce da se dogodilo to što se dogodilo. »Domaća događanja, itekako, pogoduju Herodu / Još tri maga: Amerikanac, Englez i Francuz/ Na dar Mladom Kralju donijeli su samo spletke/ A ne bijahu poučeni u snu/ I Herod pomno koristi sve povoljnosti« (Božićne jaslice u Mostaru) Jasno mu je da bi život drugačije išao da nema nekoga tko iz sjene povlači konce. Jesu li to baš nabrojani i ima li ih još, ostavimo svakome od nas odgovoriti. Pritom nam mogu pomoći sljedeći stihovi: »E, moj jadni Herode/ Opet si se prevario/ Nisi spalio Malog Isusa/ On se upravo rađa u našim srcima i dušama/ A Mostar liječi svoju ranu« (Božićne jaslice u Mostaru)

Kao u stihovima Drage Štambuka, u Pavlovićevu pjesništvu pred nama se razlijevaju riječi i pojmovi iz medicinske struke. U ovom slučaju radi se o medicinskoj biokemiji. Pavlović nalazi načina i tu progovoriti o životnoj tajni. Ono smo i što radimo, može nam to otvoriti nove vidike samo ako hoćemo. Raskošni svijet biljaka otvara nam se pred očima. Prisjećamo se zbog toga i Vesne Parun i njezina herbarija. Istovjetan život kuca u hrvatskim pjesnicima i oni zajedno grade budućnost jednoga naroda koji se netom oslobodio iz ropstva. O onima koji na svoj narod gledaju samo s točke iskoristivosti, namjerno ništa ne ću. Mogu im samo preporučiti da čitaju Pavlovića. Na taj način otkrit će još više ljepote u svojoj zemlji i valjda će ih to skloniti da je čuvaju, a ne da je rasprodaju u bescjenje zbog osobne bijedne zarade.

Već odavno Pavlović je izgrađen pjesnik. Zbog toga je i nagrađivan. Ne umara se, nego pjeva i dalje. Pjev mu je čist, samosvjestan, okrenut čovjekovu življenju u svoj njegovoj punini. Zbog toga svojim pjesmama neprestano doprinosi razvoju hrvatskog pjesništva. Zanimljivo je pratiti njegove korake. Imaju cjelinu i zatvorenost u potvrdnom smislu te riječi. Osluškujmo ih.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 15. kolovoza 2005., 21.00 – 21.45; Most (The Bridge), 3-4, Društvo hrvatskih književnika / The Croatian writers’ association, Zagreb, November 2005, pages 70 – 71

Osobno