OPET ZAJEDNO

Print Friendly, PDF & Email

Joško Dadić, Tenkovi su izašli iz zemlje, Morski zvuk, Split, 2003.

Domovinski rat iznjedrio je junake od ljudi od kojih, možda, nismo očekivali da budu takvima. Jedan od njih zacijelo je i Joško Dadić, novinar Slobodne Dalmacije. Radio je svoj novinarski posao kao i svi drugi. Dani su tekli. No, rat je mnogo toga promijenio. Dadić je krstario bojišnicama ne samo Hrvatske, već i BiH. Ova druga država mu se toliko usjekla u pamet da je o svemu izdao knjigu sastavljenu od napisa koje je objelodanio od 2. travnja 1992. do 17. siječnja 1996. Bez dlake na jeziku, oslonjen na svoje osjećaje i razum, opisuje događaje oko sebe. Rekao bih da je bio pravi neovisni novinar. Kao i bojovnici, razmišljao je svojom glavom i nije se tukao za tuđe probitke.

Ne bih htio držati predavanje mnogim našim tzv. »nezavisnim« novinarima i novinama koji su se takvima nazivali tijekom rata. Počesto i danas. Ipak, moram spomenuti da se mnogi nisu vladali poput Joška Dadića. Probitak im je bio način djelovanja, pa nisu mogli izgraditi nešto što bi vrijedilo skupiti u knjigu. Zbog njih je dobro da novinska slova traju puno manje od knjiških. I bez njih domovina će moći i znati zacijeliti svoje rane.

Opširnije...

NA VJETROMETINI DANAŠNJICE

Print Friendly, PDF & Email

Ivan Sivrić, Rasprave i antirasprave. Mali ogledi o Hrvatima s ovog svijeta, Matica hrvatska, Mostar, 2001.

Zacijelo je lako živjeti na vjetrometini prošlosti i na vjetrometini sutrašnjosti. S današnjicom ide puno teže. A mora se. Uspijevaju samo hrabri, samosvjesni, i da ne nabrajam dalje. Ivan bi Sivrić u knjizi koju prikazujem rekao »Misli umiru kad ih nitko više ne misli«.

Opširnije...

SVIKLOST NA BORBU

Print Friendly, PDF & Email

Joso Živković, Nenaviklost duše, HKD Napredak, Zagreb  Orašje, 2003.

Što čovjeka tjera pisati pjesme? Književni stručnjaci zacijelo bi o tome mogli puno toga više reći nego sami pjesnici. Oni to jednostavno čine i gotovo. Zbog toga ću pogriješiti ako kažem da je u Živkovićevu slučaju samo tuga ono što ga pokreće pisati pjesme sabrane u njegovoj najnovijoj zbirci. Nje zacijelo ima i od nje zacijelo treba početi, ali ima tu još mnogo toga. Premalo je kopati po svojoj tuzi, staviti šešir na glavu i tako se približiti Tinu Ujeviću.

Sam naslov zbirke sretno je odabran. Pjesma istoimena naslova onaj je ključ koji nas uvodi u zagonetku Živkovićeva pjeva. Okusio je život, zapljusnula ga njegova tmina i on se skupio u se poput školjke s biserom kada se dotakne. Da to nije tako, ne bi Živković prepoznao svjetlo, ne bi mu se ono činilo toplo i bistro poput djetinjeg oka. On jednostavno dodiruje temelje svoga postojanja. Ne čini to zbog razbibrige, već zbog dubokog unutarnjeg doživljaja. Želi saznati istinu, opiti se njome i tako graditi život. To ga je traženje izranilo i muči se zacijeliti svoje rane. »A moja duša,/ nenavikla na blagost/ i ljepotu, šuti/ tminom optočena,/ i ne vjeruje.« (Nenaviklost duše). Mi, možda, vjerujemo? Tko zna. Ovisi to o tome koliko smo spremni uhvatiti se u koštac sa životom oko sebe.

Opširnije...

KUCAJ PROŠLOSTI NA VRATA

Print Friendly, PDF & Email

Anselm Grün, Korska molitva i kontemplacija, Naro, Ćokovac, 2002.

Čovjek je oduvijek nastojao nekako izmjeriti vrijeme. Trebalo mu je to da bi smanjio svoj strah pred tim gorostasom i povećao svoju djelotvornost. Stavi li ga u okvire moći će nekamo točno doći i odatle otići. Prenio je to i na povijest kao veliko vremensko razdoblje. Pojedine njezine dijelove imenovao je na svoj način. Nama koji smo imali nesreću živjeti u komunizmu zacijelo od svega još barem odzvanja pojam »mračni srednji vijek«. Podrazumijeva se pritom da je vrijeme u kojemu živimo »svjetlo«. No, nakon 2003. kada je napadnut Irak neki rekoše da više nije tako. Završila je suvremena povijest. I mogli bismo ovako unedogled. Dugi su čovjekovi dani na zemlji.

Opširnije...

Osobno