CETINSKOM KRAJINOM

Print Friendly, PDF & Email

Stjepan Čovo, Franjevci žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini, Franjevački samostan, Sinj, 2015.

Fra Milan Lapić i fra Stanko Bradarić nađoše se 24 rujna 1943. u Stupnom Dolu kod Ravnog, na putu u Dubrovnik. Jugokomunisti napadoše mjesto i uhvatiše ih. Bijaše to sinjska jedinica pa se oni pozvaše na »prijatelja« Peku Bogdana. Ta kako i ne bi, 6 je godina bio u sinjskom sjemeništu. Ali je bio i u Beogradu na sveučilištu gdje se priključio jugokomunistima. Kada je došao i ugledao navedene, uskliknuo je da ih je i prije čekao ali su umakli. Zna se što je slijedilo.

Ovaj povijesni podatak zorno ocrtava kako su se jugokomunisti odnosili i prema dalmatinskim fratrima. Ništa im nije bilo sveto, krvavo su slijedili svoju komunističku ideologiju. A nastavili su to i u poraću, kako nam ovo djelo pokazuje. Nama su ih, pak, predstavljali, a u Cetinskoj krajini još neki Bogdana i ine predstavljaju kao ćudoredne okomice, dobrotvore svoga kraja. Za ne povjerovati.

Opširnije...

OTKOPAVANJE ISTINE

Print Friendly, PDF & Email

Horvat – Vukić – Pilić – Matković, Jasenovački logori, Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2015.

O ustaškom Jasenovačkom logoru naizgled bismo trebali sve znati. Ta pričali su nam o njemu dugih, i predugih, 45 godina. Ali izgleda kako nam nisu sve rekli. Istina je ostala zakopana, kao i posmrtni ostatci na tom prostoru. Jesu jugokomunisti tamo pokušali iskapati, ali kad su naišli na posmrtne ostatke »krivih osoba« brzo su prestali. Nastavili su samo govoriti, zabranjujući činjenično propitivanje toga govora.

Danas, hvala Bogu, nema više jugokomunizma. Naizgled slobodno možemo istraživati zabranjene teme. Da to nije baš tako, dokazuju i autori ove knjige. Na njih se od samog početka sručio neobuzdani gnjev. Nisu važni dokazi, činjenice, važno je samo da se ne smije dirati u davno stvoreni mit. A njegovi branitelji nalaze se na raznim razinama hrvatskog društva. Raspoređeni su tamo još u vrijeme cvata jugokomunizma i nikako da uvenu.

Opširnije...

NAŠI JUNACI

Print Friendly, PDF & Email

Damir Plavšić, Ne plači, moj dobri anđele, UBSDRHL, Hrvatski Leskovac, 2015.

»Najteže mi je u životu bilo kada sam ubio. U tom trenutku sam osjetio da se srušio sav moj svijet jer sam počinio smrtni grijeh. Tada sam osjetio i svoju smrt, te da više nemam dušu već samo svoje bezvrijedno tijelo.« (str. 13.) Ovim riječima Plavšić počinje tek nekoliko doživljaja iz onoga vremena kad je branio Vukovar i kad su ga uhvatili i zatočili duboko na ozemlju Srbije. Prošao je tri logora dok konačno nije bio razmijenjen u Nemetinu 27. ožujka 1992.

Teško je čitati ovu knjigu. Zar stvarno ljudi mogu biti tako okrutni? »Srpski civili izlaze iz mase i grle neprijateljske vojnike, pokazuju prstima... Spuštamo glave skrivajući se od prstiju koji osuđuju na smrt. Nevjerojatno: do jučer smo s tim istim ljudima dijelili hranu i vodu, zajedno s nama su u podrumima bili zaštićeni od granata i sigurne pogibelji... Sada se skrivamo od njihovog prsta.« (str. 56.) I mi bismo najblaže rečeno mogli ponoviti: nevjerojatno. Svaki drugi komentar je suvišan. »Ležim na podu... Sav sam isprebijan... Tako putuje konvoj autobusa u hladnoj, zimskoj noći kroz Srbiju. Nakon dugo vremena vidim osvijetljena sela i gradove. Nekako mi je toplo, sretan sam. Mjesecima nismo imali struje, vode, mjesecima mrtvi, granate, ranjenici, mrak... Ovdje je tiho, mirno i lijepo.« (str. 70.) A mi unoseći se u Plavšićeve misli trpko zaključujemo kako je rat s drugu stranu Dunava.

Opširnije...

ČEŠLJANJE

Print Friendly, PDF & Email

Josip Pavičić, Gluho kolo, Naklada Pavičić, Zagreb, 2015.

Naša je stvarnost takva kakva jest. Možemo od nje dignuti ruke, a možemo se i pametno postaviti. Josip Pavičić priklonio se ovoj drugoj inačici i na kraju balade podario nam izvrsno publicističko štivo.

Kako objašnjava, sve je počelo pozivom redakcije Večernjeg lista 2005. na poticaj negdašnjeg kolege Milana Ivkošića. Trajalo je sedam godina i prestalo iznenada, kao što je iznenada i počelo. Valjda im više nije odgovarao britki i slobodni stil koji je, uobičajeno, njegovao Josip Pavičić. Tako nastala i tako ugašena rubrika zvala se Hrvatska gibanica.

Mogli bismo reći da nema teme koje se Pavičić nije dotakao. Češljao je ponajvećma hrvatsku stvarnost da bismo bolje razumjeli prošlost i pripremili se za budućnost. Nema tu rukavica, ali ni isprazne agresivnosti koju njeguju u velikoj mjeri oni iz naših kolonijalnih medija. Ironijom i samoironijom ulazi u srž stvari i razotkriva njihovu bit. Načitan i blagoglagoljiv stvara svijet drukčiji od onoga što nam ga obično poslužuju.

Opširnije...

Osobno