Ivan Ugrin, Još Hrvatska nij' propala!, Nezavisni sindikat Slobodna Dalmacija, Split, 2014.
Kad je Hrvatska gorjela, u hrvatskom bližem i daljem okružju bio je prividan mir, dok nije i kod njih počelo. Sada je stanje obrnuto. U Hrvatskoj je prividan mir, a tamo gori, s naznakama da bi moglo i u Hrvatskoj. Što se promijenilo? Je li ovakav pogled na stvarnost uopće bitan?
Zdravko Vukić, Borna Vitez – Sve za Hrvatsku, Matica hrvatska, Našice, 2012.
Pročitaš Vukićev roman i zamisliš se. Spomenute stvari uistinu su moguće u našemu društvu? Događaju li se?
Književnost ovakva djela svrstava u špijunsko-kriminalistička. Ima pravo zbog načina gradnje same priče. Međutim, ovdje je puno više od toga. Pisac nas ne zabavlja, on nas uvlači u skrb o suvremenoj hrvatskoj državi. Pravo domoljublje cijedi se iz ovih slova poput ulja iz neke stare masline. Tu smo i želimo biti svoji na svome. Svatko tko se drzne u to dirnuti imat će posla s najsposobnijim hrvatskim ljudima.
Ivan Grljušić, Amerika, Amerika, Samostalna naklada, Poljica, 2013.
Živimo navodno u suvremenom vremenu. Ljudska vrsta prilično se popela na svoj vrhunac. Samo što se nije obogotvorila. Tako izgleda kad bez razmišljanja slušamo pristalice te suvremenosti oko sebe. A kad počnemo razmišljati? Dođemo tada do onoga što je Grljušić iznio u ovome svome romanu.
Nekada je postojalo moćno rimsko carstvo. Činilo mu se da mu nema zalaza. Romanopisac to lijepo opisuje u vizigotskom opsjedanju Rima. Njihov moćni kralj Alarik došao je pod zidine. Rimljani ga ne shvaćaju ozbiljno, izruguju se s tom još jednom opsadom čekajući da prođe. Njima se hoće života, ne borbe s ludim Alarikom. Međutim, Rim biva osvojen. Vojska je nastavila dalje, a Rimljani su ostali na ruševinama. Je li vrijedilo?
dr. Anto Kovačević, Čovjek i njegova sjena, Kigen, Zagreb, 2012.
Zaista je nezgodno pisati o knjigama koje su ustvari svjedočanstvo. Tu se dokida važnost strukture, a u prvi plan izbijaju podatci o svemu što se dogodilo. Pa su tako i oni neznatni ili oni koji tu možda ne bi spadali itekako važni. Jedna takva knjiga je pred nama.
Dr. Kovačević opisuje svoj život u jugoslavenskim uzama. Nije mu bilo teško upasti u te kandže. Prijavili su ga da »laje« protiv jugoslavenskog »socijalizma s ljudskim licem« i to je to. Uhićenje, istraga, suđenje, robovanje. Tipična hrvatska sudbina tih godina. Progonitelji bi rekli da je poludio. Na tvrdnju Kovačevićeve supruge da to ne može biti, ta doktor je filozofije, odgovorili su joj da upravo takvi najprije polude. Očito im knjiga nije u toj mjeri dobro ležala kao što im je ležala »vaspitna palica«, u puku poznata pod nazivom pendrek. I pendrečili su oni lijevo i desno, svoje i tuđe, samo ako si skrenuo sa zacrtanog puta.