NAIZGLED MALE PRIČE

Print Friendly, PDF & Email

Željko Kocaj, Buka, bijes i autobus, Matica hrvatska, Zenica, 2011.

Pisci su uvijek u procijepu. Pisati onako kako ti srce kaže i predaja nalaže ili biti u trendu pa ma kakav on bio? S tim se hrvao i Željko Kocaj, kako sam priznaje na 72. str. Razlog je bojazan da će se biti dosadan, da te nitko ne će čitati. No, to je temeljna pogrješka. Ondje gdje je Kocaj naginjao trendovskom ujedno je naginjao dosadnosti. Što je više slijedio svoj stari način izlaganja, čitak i bliz životu, više je budio zanimanje.

Opširnije...

POJEDINAC I POREDAK

Print Friendly, PDF & Email

Nenad Ivanković, Što smo mu učinili, Večernji list, Zagreb, 2011.

Gotovinu i Markača su oslobodili, znamo to. Ali, i dalje je zanimljivo, zapravo dobro, čitati knjige o onom vremenu kad smo ih slali u tamnicu. Upravo tako, slali smo ih. Možda nismo izravno, posredno svakako jesmo. Glasovali smo za njihove izručitelje, pravili se neupućeni dok su to oni činili. Mislili smo da ćemo konačno ući u obećanu zemlju Europu kad ih se riješimo. Valjda pamtimo da su nas i tada prevarili. Krvarinu nam nisu isplatili kako treba. Hramski predstavnici u Isusovo vrijeme ipak su bili bolji.

Opširnije...

O NAMA

Print Friendly, PDF & Email

Stjepan Šešelj (uredio), fra Lucijan Kordić, HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 2013.

Kad se u Čitluku održavao 8. neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret posvećen fra Lucijanu Kordiću, hrvatskom književniku, franjevcu, svećeniku, emigrantu, žurio sam progovoriti i ja koju o njemu. Nisam stigao. Vozilo sa suprotne strane otjeralo me s ceste, oštri rub izlokanog asfalta probušio gumu i ja ne stigoh. U nekim sličnim okolnostima zaglavio je fra Lucijan Kordić, tamo 1993., kada se taman počeo radovati svojoj Hercegovini po kojoj konačno slobodno hoda. No, takva je ljudska sudbina. Treba je prihvatiti i hrabro ići naprijed.

Opširnije...

IDEM DALJE

Print Friendly, PDF & Email

Jozefina Pranjić, Biserne kapljice u slapu uspomena, HKD Napredak, Busovača, 2011.

Jozefina Pranjić rodila se u samo svitanje Drugog svjetskog rata. Naravno da ga se ne sjeća, ali se dobro sjeća ovoga posljednjega, Domovinskoga. Iselio ju je iz njezine kuće i zavičaja te doveo u novo životno okružje. K tomu, spalio joj je ne samo stvari koje je posjedovala, nego i pjesme koje je pisala. Trebalo je početi ispočetka. Važno je znati sve ovo da bismo je razumjeli.

Zbirka pred nama zanimljivo je opisivanje životnog kovitlaca što iznenada pogodi čovjeka. Obično se tada jadikuje, žali, ali Pranjićka nije takva. Ona sabire svoje doživljaje i pretočuje ih u pjesmu koja podiže klonule duše, u pjesmu koja prkosno nastavlja dalje. Ne traži krivca ni u napadaču, ni u svome hrvatskom narodu koji se branio. Kako različito od onih književnika što se nastoje dopasti trenutnom književnom i društvenom mnijenju.

Opširnije...

Osobno