JEDNO SMO

Print Friendly, PDF & Email

Đuro Vidmarović, Hrvatsko rasuće, Naklada Bošković, Split, 2009.

»"Mladi misle misli mira, oni čeznu za svojim ognjištem, za sigurnom budućnošću. Baranju nose u duši i srcu, u snu i javi. Hoće svoj dom, neizmjerno mnogo vole svoju domovinu Hrvatsku." Jednako i Hrvati i Mađari.« (str. 337.) Ovo su riječi s kraja knjige koja je pred nama. A započela je A. G. Matošem kao svjedokom Hrvatskog etničkog rasuća. Kad govori o svemu tome, onda Vidmarović ustvrđuje da su se Hrvati triput masovno selili. Prvi put bilo je to u vrijeme seobe naroda kad se iz svoje tadašnje postojbine doseljavaju na sadašnje prostore. Hrvate koji su ostali izbrisali smo iz sjećanja. Drugo raseljavanje vrhunac ima u 15. i 16. st. Pred naletom Turaka prema Srednjoj Europi, ostavši uglavnom sami na bojištu, Hrvati nisu uspjeli dokraja izdržati pa ih se iselilo oko trećine. Treći put Hrvati se raseljavaju krajem 19. st. Uzroci su gospodarske i političke naravi. Međutim, ne zaboravlja Vidmarović ni druga rasuća. Spominje Bleiburg iz 1945. i Srijem iz 1992. Ruka više-manje ista. Sjeća se i Boke Kotorske, kao i položaja hrvatske manjine u Sloveniji. Svi ti prostori, kao i razni drugi europski i prekomorski, za Vidmarovića su ono mjesto gdje se stvara jedinstvena hrvatska književnost. U krivu su svi oni koji na to gledaju drukčije.

Opširnije...

ONI SU BUDNI

Print Friendly, PDF & Email

Tomislav Držić, Hladne je v peklu, Vlastita naklada, Zagreb, 2009.

Drugovi i drugarice iz komunističke partije uvijek su bili budni, barem su nam tako govorili. Kad bi se njihovom poglavici drugu Titu učinilo da su zadrijemali, podbo bi ih i oni bi skočili na prvog koji bi naišao da bi dokazali svoju budnost. Udarili su tako i po Tomislavu Držiću. Strpali su ga u tamnicu, dok je Tito odlazio, a sloboda se nazirala u glavama nepokorenih sanjara.

Čovjek u tamnici zaista je budan, za razliku od sebeljubivih komunista. Ta je budnost još veća kad si nevin dospio na to mjesto. A Držiću se upravo tako dogodilo. Nisi kriv, nis, / kaj bi bili kriv, / nikoga nis vubil, / ni vkral nis, / ni kockal se nis, / jedino sem hvalil, / domaju i rada je mel. (Nis kriv) To komunisti nisu opraštali. Kakva domovina, građani smo svijeta, a puk je mrmljao: banda razbojnička. Uvjeren u svoju nevinost u tamnici si slušao zvukove s vana, slušao zvukove iznutra. Zvonila su zvona s katedrale, djevojke šaputale, netko jaukao od boli jer su ga tukli, izmjenjivao se dan i noć, sunce i mjesec. Nekad si sam, nekad s drugima, stvar koju po volji premještaju tamo i ovamo ili je se jednostavno otarase. Naličje je to »socijalizma s humanim licem«. Na Zapadu su mu tepali, ovamo mu se sklanjali s puta ako se ikako moglo. Donosio je sa sobom mrak i neljudskost.

Opširnije...

ČIJI SMO MI?

Print Friendly, PDF & Email

Ivan Ugrin, Gori-doli, Hrvatski časnički zbor grada Splita, Split, 2011.

»Druge alternative nema«, rečenica je koju slušamo već duži niz godina. U početku se mislilo da će sve trajati kratko, ta mi smo dio tog zapadnog uljuđenog svijeta. Generala Gotovinu još smo držali svojim i branili ga, a onda da bismo pospješili tu bezalternativnost pristali smo ga uhititi. Tražila se ljudska žrtva, kao u stara dobra bezbožna vremena. Ugrin, pak, ne pristaje ni na kakve ucjene pa piše sljedeće rečenice. »Kad su osnivači gradili Europsku uniju, činili su to na kršćanskim načelima. Grb EU-a oslanja se na Apokalipsu, sliku Gospe, Žene obučene u Sunce kojoj je na glavi kruna s dvanaest zvijezda. A danas je ta ista Europa u rukama mudraca koji nisu dopustili niti da se u preambuli Ustava spomenu njezini kršćanski korijeni.« (str. 33.) I što sad? Slegnuti ramenima ili postati svjestan svih okolnosti te u granicama svojih mogućnosti pokušati djelovati?

Opširnije...

DOLINOM LAŠVE

Print Friendly, PDF & Email

Željko Kocaj, Što je pisac htio reći, Matica hrvatska – HKD Lašva, Zenica – Vitez, 2009.

Za dolinu Lašve najviše se čulo tijekom Domovinskog rata. Hrvati su se tu branili kako su znali i umjeli, a isto im tako pomagali drugi iz Herceg Bosne. Prije tog vremena govorili su nam, komunisti, uglavnom o Travniku, jugoslavenskom piscu Ivi Andriću, fabrici oružja Bratstvo. I to bi bilo to. A kad prođe rat svi progovoriše o gospodarskom čudu u dolini Lašve, o vrijednim umjetnicima. Na tragu toga, jedan od domaćih, Lašvanin, Željko Kocaj progovori kako je bilo u sva ova vremena tamo biti.

Nije ovo stručna knjiga ni knjiga koja bi stremila visoko. Pisac je samozatajan pa knjizi daje i jednostavan naslov, iako bi joj bolje odgovarao neki drugi. Ipak, iskoristimo ga te se i sami zapitajmo što je pisac htio reći?

Opširnije...

Osobno