POSLUŠNOST
- Detalji
- Kategorija: Prosudbe (Književnost)
- Objavljeno: Ponedjeljak, 09 Veljača 2004 21:55
- Hitova: 1172
Ivan Aralica, Svetinka, Naklada Pavičić, Zagreb, 2003.
Zanimljiva šutnja prati najnoviju Araličinu knjigu »Svetinka«, odnosno nastavak Sebastijanovih priča »Ambre« i »Fukare«. Dok su prve dvije nemilice napadali, razvlačili, o potonjoj uglavnom šute. Ponetko se javi, onako iz prikrajka, i to je sve. A »Svetinka« nije nimalo lošiji roman s ključem od prethodna dva, dapače. O čemu je, dakle, riječ? Upravo je o tome riječ! Neovisni prosuditelji govore o Aralici kao i prije, kao i o drugima, stručno i pošteno. Oni drugi?
»Svetinka« kao roman nemilosrdno zasijeca u svijest i podsvijest mnogih u hrvatskom društvu. Svetinka kao ličnost odražava suvremenu hrvatsku tragediju. Nemoguće je postalo mogućim, jednome narodu uništavali su dušu, iz dana u dan. Radili su mu to ne neki tuđinci, bilo bi to lakše, već njegovi, zbog toga je sve i bilo teže. Utjeha može biti jedino u tome što se to nije događalo samo hrvatskom narodu. Bilo ih je još istočnije od ozemlja hrvatskoga naroda, a ima ih i sada, na nekim drugim stranama svijeta, srećom samo još preostalih. Slobodoljubivi svijet namjesto da se bori protiv te nemani, odredio joj je područje gdje može iskazati svoju opaku narav. Svetinka, obični pojedinac iz puka, sve je to morala preturiti preko glave. Uspjela je i otišla s ovoga svijeta kao veličina, junakinja iz nemirnih vremena.
OPET ZAJEDNO
- Detalji
- Kategorija: Prosudbe (Publicistika)
- Objavljeno: Ponedjeljak, 15 Prosinac 2003 01:26
- Hitova: 1124
Joško Dadić, Tenkovi su izašli iz zemlje, Morski zvuk, Split, 2003.
Domovinski rat iznjedrio je junake od ljudi od kojih, možda, nismo očekivali da budu takvima. Jedan od njih zacijelo je i Joško Dadić, novinar Slobodne Dalmacije. Radio je svoj novinarski posao kao i svi drugi. Dani su tekli. No, rat je mnogo toga promijenio. Dadić je krstario bojišnicama ne samo Hrvatske, već i BiH. Ova druga država mu se toliko usjekla u pamet da je o svemu izdao knjigu sastavljenu od napisa koje je objelodanio od 2. travnja 1992. do 17. siječnja 1996. Bez dlake na jeziku, oslonjen na svoje osjećaje i razum, opisuje događaje oko sebe. Rekao bih da je bio pravi neovisni novinar. Kao i bojovnici, razmišljao je svojom glavom i nije se tukao za tuđe probitke.
Ne bih htio držati predavanje mnogim našim tzv. »nezavisnim« novinarima i novinama koji su se takvima nazivali tijekom rata. Počesto i danas. Ipak, moram spomenuti da se mnogi nisu vladali poput Joška Dadića. Probitak im je bio način djelovanja, pa nisu mogli izgraditi nešto što bi vrijedilo skupiti u knjigu. Zbog njih je dobro da novinska slova traju puno manje od knjiških. I bez njih domovina će moći i znati zacijeliti svoje rane.
KOLOPLET ŽIVOTA
- Detalji
- Kategorija: Prosudbe (Publicistika)
- Objavljeno: Ponedjeljak, 02 Veljača 2004 01:24
- Hitova: 1155
Nela Eržišnik, Moja tri života. Uspomene, Naklada Pavičić, Zagreb, 2003.
Svi koji su za dana bivše Jugoslavije doživjeli svoju punoljetnost vjerojatno znaju tko je Nela Eržišnik. Nisam provjeravao, ali kladio bih se da to znaju i mlađi. Ne mogu se tek tako lako zaboraviti likovi Marice Hrdalo i tetke Ikače, koje je ona tako savršeno igrala na raznoraznim daskama. Svojom hrabrošću razbijala je olovnu šutnju u ona bivša vremena, a svojim domoljubljem grijala je srca u ova današnja. Nije stoga pogriješila Naklada Pavičić što je u obliku knjige izdala njezine uspomene.
SVIKLOST NA BORBU
- Detalji
- Kategorija: Prosudbe (Književnost)
- Objavljeno: Ponedjeljak, 24 Studeni 2003 21:56
- Hitova: 1129
Joso Živković, Nenaviklost duše, HKD Napredak, Zagreb – Orašje, 2003.
Što čovjeka tjera pisati pjesme? Književni stručnjaci zacijelo bi o tome mogli puno toga više reći nego sami pjesnici. Oni to jednostavno čine i gotovo. Zbog toga ću pogriješiti ako kažem da je u Živkovićevu slučaju samo tuga ono što ga pokreće pisati pjesme sabrane u njegovoj najnovijoj zbirci. Nje zacijelo ima i od nje zacijelo treba početi, ali ima tu još mnogo toga. Premalo je kopati po svojoj tuzi, staviti šešir na glavu i tako se približiti Tinu Ujeviću.
Sam naslov zbirke sretno je odabran. Pjesma istoimena naslova onaj je ključ koji nas uvodi u zagonetku Živkovićeva pjeva. Okusio je život, zapljusnula ga njegova tmina i on se skupio u se poput školjke s biserom kada se dotakne. Da to nije tako, ne bi Živković prepoznao svjetlo, ne bi mu se ono činilo toplo i bistro poput djetinjeg oka. On jednostavno dodiruje temelje svoga postojanja. Ne čini to zbog razbibrige, već zbog dubokog unutarnjeg doživljaja. Želi saznati istinu, opiti se njome i tako graditi život. To ga je traženje izranilo i muči se zacijeliti svoje rane. »A moja duša,/ nenavikla na blagost/ i ljepotu, šuti/ tminom optočena,/ i ne vjeruje.« (Nenaviklost duše). Mi, možda, vjerujemo? Tko zna. Ovisi to o tome koliko smo spremni uhvatiti se u koštac sa životom oko sebe.